Analizavijesti

Foreign Affairs: Još nije kasno za SAD i EU da spriječe raspad BiH

Oslanjajući se na šačicu ‘etnokrata’, EU i Sjedinjene Države dovele su regiju na opasan put, koji bi mogao završiti raspadom Bosne i Hercegovine i prekrajanjem granica u cijeloj regiji…

… od čega se ni jedno ne bi dogodilo mirno, upozorava se u analizi situacije na Zapadnom Balkanu koju je objavio američki magazin Foreign Affairs, te ističe kako još nije kasno da SAD i EU promijene kurs djelovanja i tako spriječe raspad BiH. Smatraju kako bi raspoređivanje cijele brigade NATO snaga u BiH trebao biti centralni dio te promjene.

Tekst s naslovom “Opasan put Bosne – kako politika SAD-a čini lošu situaciju još gorom” potpisuju politički analitičari Kurt Bassuener i Toby Vogel, poznavaoci prilika na Zapadnom Balkanu, koji u uvodu povlače paralelu između dešavanja u Ukrajini i ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu, s naglaskom na Bosnu i Hercegovinu.

Konstatuju kako slike iz Ukrajine, posebno rušenje grada Mariupolja, građani Bosne i Hercegovine posmatraju s užasom, a s obzirom na zločine koje su proživjeli tokom rata oni prepoznaju “brzinu i brutalnost ruskog rata protiv Ukrajine”.

Napad ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu dolazi u trenutku kada je Zapadni Balkan dosegao nivo napetosti i neizvjesnosti kakav nije viđen prethodnih decenija, dok etnonacionalizam prijeti ponovnom destabilizacijom regije, a lokalni politički lideri manipuliraju strahovima javnosti, navodi se u tekstu.

Dalje se ističe kako je Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić preuzeo gotovo potpunu kontrolu nad medijima i raspiruje nemire u dijelovima Kosova, a njegov bliski suradnik u BiH, Milorad Dodik, zalaže se za secesiju jednog dijela zemlje. Autori napominju kako postoji sličan savez između Vlade Hrvatske, zemlje članice NATO-a i Europske Unije, i Dragana Čovića, lidera HDZ BiH, koji poziva “na ono što znači daljnju etničku podjelu BiH”.

“Rusija je odigrala ulogu u tim dešavanjima. Putin je potaknuo separatizam, s ciljem stvaranja poremećaja na granicama Zapada. Rusija je godinama aktivno pokušavala spriječiti i odvratiti težnju Bosne i Hercegovine za članstvo u EU i NATO-u, tvrdeći da takvi potezi predstavljaju provokaciju”, upozorava se u analizi i podsjeća na nedavnu izjavu ruskog ambasadora u BiH, koju su mnogi protumačili kao prijetnju ukoliko Bosna i Hercegovina napravi korake ka članstvu u NATO savezu.

“EU i SAD dovele regiju na opasan put”

Bassuener i Vogel ističu kako su aktivnosti Moskve uveliko ovisile o planovima koje su slijedili lokalni lideri, te ocjenjuju kao zabrinjavajuće da su to često isti političari koje EU i SAD predstavljaju kao svoje partnere u demokratskom i ekonomskom razvoju BiH.

“Oslanjajući se na šačicu ‘etnokrata’, EU i Sjedinjene Države dovele su regiju na opasan put, koji bi mogao završiti raspadom Bosne i Hercegovine i prekrajanjem granica u cijeloj regiji – od čega se ni jedno ne bi dogodilo mirno”, naglašavaju i dodaju kako se stvari nisu morale razvijati na ovaj način, budući da je Dejtonski mirovni sporazum dao Zapadu alate potrebne za sprječavanje nestabilnosti i nasilja, ali isti su godinama neiskorišteni.

Umjesto toga, ističu, zapadne sile dopustile su Bosni i Hercegovini da nazaduje do nestabilnosti, dok nacionalizam raste u Srbiji i Hrvatskoj.

“Sada, rat u Ukrajini predstavlja priliku za Sjedinjene Države i njihove saveznike da izvrše davno zakašnjelu rekalibraciju svog pristupa Bosni i Hercegovini. Zapad se ujedinio kao odgovor na rusku agresiju. Tu istu energiju i pažnju treba primijeniti na Balkan kako lokalni akteri koji imaju koristi od nestabilnosti i ruskog uplitanja više ne mogu držati gušenje države”, dodaje se u tekstu.

U kratkom osvrtu na rat i postratni period u Bosni i Hercegovini, autori kažu kako je Zapad uvidio da će morati odigrati snažnu ulogu u BiH kako bi osigurao održavanje mira i da poslijeratne institucije ne daju prednost jednoj etničkoj grupi, te ističu kako je ponovno sastavljanje zemlje u kojoj su počinjena masovna ubistva, zločini i genocid predstavljalo “zastrašujući zadatak”.

Dejtonski sporazum je potom podijelo zemlju na dvije administrativne jedinice, Republiku Srpsku i Federaciju BiH, te uspostavio Ured visokog predstavnika, dok je NATO zadržao gotovo 60,000 vojnika na terenu kako bi se spriječilo izbijanje nasilja.

Uslijedio je napredak u ranim poslijerantim godinama, koji je uključivao stvaranje zajedničke vojske, a napredak i optimizam doveli su Zapad 2006. godine do zaključka da alati koje je uveo Dejtonski sporazum više nisu potrebni. U Briselu je preovladao stav kako je BiH na putu ka članstvu u EU i više ne zahtijeva visok nivo vanjskog nadzora. Ipak, ističu autori, 15 godina kasnije zemlja nije napravila niti jedan formalni korak da dobije formalni status kandidata za EU.

U međuvremenu, nastavljaju, Sjedinjene Američke Države zauzele su “zadnje mjesto” u odnosu na EU u upravljanju situacijom, te su u sklopu toga NATO snage zamijenjene manjim snagama EU. Ipak, SAD i drugi, poput Japana, Turske i Velike Britanije, usprotivili su se zatvaranju Ureda visokog predstavnika i potpunom povlačenju trupa, što je bio prijedlog Francuske i Njemačke. Broj EUFOR snaga se smanjivao tokom proteklih godina, da bi početkom ove godine snage pojačane s dodatnih 500 vojnika, što je, prema mišnljenju Vogela i Bassuenera, daleko ispod mandata EUFOR-a.

Dragan Čović – Dodikov “vjerni i pouzdani saveznik”

Upozoravaju kako su mirovanje Zapada u pokretanju reformi i osiguravanju sigurnosti iskoristili lideri etnonacionalističkih stranaka, ističući Milorada Dodika koji je “de facto zaprijetio secesijom od Bosne i Hercegovine”.

“U decembru 2021. godine zagovarao je povlačenje bh. Srba iz zajedničke bh. vojske, pravosuđa i poreznog sistema. Dodik je sada pod američkim i britanskim sankcijama, uključujući zabranu izdavanja viza i zamrzavanje imovine, zbog svojih nastojanja da potkopa Dejtonski sporazum i legitimitet i funkcionalnost države, kao i zbog navodnih djela korupcije radi lične koristi. Uprkos osudi međunarodnih zvaničnika, njegova retorika ostaje nepromijenjena, a on i dalje poziva Srbe u Bosni i Hercegovini da imaju svoju državu”, navodi se u tekstu i dodaje kako u susret oktobarskim izborima lider SNSD-a koristi strategiju izazivanja straha i polarizacije političkih protivnika.

Autori ističu kako je Dodik pronašao “vjernog i pouzdanog saveznika” u Draganu Čoviću, lideru HDZ BiH.

“Čović očito zavidi na ‘vertikali vlasti’ koju Dodik uživa u Republici Srpskoj: većinski srpsko biračko tijelo bira srpskog člana bh. Predsjedništva. U drugoj administrativnoj jedinici zemlje, Federaciji Bosne i Hercegovine, birači mogu izabrati bilo kojeg od kandidata koji se kandidiraju za dva predsjednička mjesta. To Čoviću otežava održavanje vlasti. On želi hrvatsku verziju onoga što Dodik ima: formalizirani feud na područjima s hrvatskom većinom. U tu svrhu pridružio se Dodiku u napadu na Dejtonski poredak i njegove strukture za provođenje, što je kulminiralo njegovim nedavnim pozivom na ‘teritorijalnu reorganizaciju’ države, što bi u praksi predstavljalo intenzivniji oblik etničke podjele”, dodaju Vogel i Bassuener.

Ističu da uprkos znakovima opasnosti, politika SAD i EU u BiH ostaje gotovo nepromijenjena, te kako se čini da su sankcije Dodiku najdalje koliko su zapadne vlade zasad spremne ići. Iako se administracija Joea Bidena fokusirala na postizanje dogovora o izbornoj reformi, koja bi osigurala funkcionalnost države i implementaciju odluka Europskog suda za ljudska prava, u praksi bi te refome stvorile virtualnu izbornu jedinicu za bh. Hrvate koji ne žive u susjednoj regiji, što bi Čoviću osiguralo mjesto u državnom Predsjedništvu.

“Gostujući američki diplomati također griješe prilazeći Bosni i Hercegovini tek nakon što se prvo konsultiraju sa Srbijom i Hrvatskom, koje imaju grabežljivi stav prema zemlji. Srbijanska vlada prihvaća kopiju ruskog iridentističkog nacionalizma, nastojeći učvrstiti svoju vlast nad etničkim Srbima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i, dugoročno, inkorporirati ih u ‘srpski svijet’, po frazi koju je koristio srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin”, upozoravaju eksperti i naglašavaju kako niti jedan američki ili europski zvaničnik se nikada nije javno suočio sa srpskom vladom zbog ovog ponašanja.

Hrvatska je, nastavljaju, u međuvremenu, iskoristila svu svoju težinu kao članica EU kako bi potaknula izmjene izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje bi omogućile njezinim saveznicima da pooštre svoju vlast, a hrvatsku agendu prihvatili su SAD i EU.

“Ovo je daleko od američke politike prije 20 godina, kada je Washington bio predan odbrani bh. nezavisnosti. Sada Sjedinjene Države rade sa susjednim zemljama koje inzistiraju na svom pravu da se miješaju u Bosnu i Hercegovinu u ime svojih tamošnjih suetničkih zajednica – baš kao što Putin radi s Ukrajinom”, ističu autori teksta.

Poziv za buđenje

“Još nije kasno da Sjedinjene Države i Europa promijene kurs i pomognu u sprječavanju de facto raspada Bosne i Hercegovine”, poručuju Vogel i Bassuener te predlažu, kao centralni dio te promjene, preraspoređivanje cijele brigade NATO snaga u BiH.

Kontigent tih snaga bi trebao biti baziran u Brčkom i oko njega, gradu koji dijeli dvije polovice Republike Srpske, što bi moglo pomoći da se preduhitri bilo kakva nastojanja za nezavisnošću, a također i spriječi bilo kakvu preventivnu akciju od strane Bošnjaka, navode ovi analitičari i ističu kako je neophodno poduzeti ovaj korak prije glasanja o produženju mandata EUFOR snaga pred Vijećem sigurnosti UN-a u novembru ove godine, na koji bi Rusija, a moguće i Kina, mogle staviti veto.

Smatraju kako bi, u kontekstu dešavanja u Ukrajini te koraka koje NATO poduzima kako bi pomogao snage te zemlje, raspoređivanje NATO snaga u BiH trebalo se smatrati “jednako mudrim.”

“Sjedinjene Države bi također trebale jasno staviti do znanja da će snage NATO-a i visoki predstavnik ostati na mjestu dok Bosna i Hercegovina ne zamijeni Ustav koji je skovan u Dejtonu alternativom koja garantira političku odgovornost i vladavinu zakona. Pokušaji da se ukinu Dejtonski alati za provedbu, a da se pritom nije aktivno provodilo njihovo temeljno preuređenje u proteklih 16 godina, pomogli su stvaranju bh. okruženja bez pravila”, pojašnjavaju autori teksta.

Ukoliko Zapad zadrži svoj sadašnji pristup, naglašavaju, lideri poput Dodika i Čovića mogli bi potaknuti nasilje kao odbrambeni manevar “suočeni s bijesom naroda zbog njihovih dugotrajnih malverzacija.”

“Ako Washington i Brisel ne promijene kurs, poručit će svijetu, uključujući i bližnje i daleke protivnike, da je demokratski pad na Zapadu otišao toliko daleko da ne može prizvati volju za napretkom čak ni na mjestu koje je nekada uspio izbaviti iz ponora”, smatraju Vogel i Bassuener.

Na kraju zaključuju kako Bidenova administracija treba iskoristiti ovu priliku i usvoji politiku kojom će djela biti u skladu s riječima, umjesto što će i dalje biti na “autopilotu” u BiH i na Balkanu te tako riskirati da izgube još veći kredibilitet.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
%d bloggers like this: