politika

Florian Bieber: Europa podupire balkanske autokrate

Uspon autoritarizma, dakle, dijelom je dio globalne slike, a dijelom uspostavljanje kontinuiteta s prošlošću

Vlade u regiji ne žele pristupiti Uniji zato što vjeruju u njene vrijednosti, nego iz pragmatičnih razloga – zato što im to daje vanjsku potporu i zato što to žele njihovi građani. S druge strane, sam proces proširenja je urušen. Europska komisija zatvara oči pred problemima u zemljama-kandidatkinjama

Ravnatelj Centra za povijest i politiku jugoistočne Europe na sveučilištu u Grazu Florian Bieber jedan je od najboljih poznavatelja regionalnih političkih i društvenih procesa. Porijeklom iz Luksemburga, Bieber je objavio niz studija o regiji, glavne ovdašnje medije prati redovno, a Novosti naročito cijeni. Njegovu posljednju knjigu ‘Uspon autoritarizma na zapadnom Balkanu’ u Srbiji je objavila kuća XX. vek.

Ovog 5. oktobra bila je 20. godišnjica Miloševićevog pada. Istovremeno u Srbiji su SNS i SPS – stranke kontinuiteta s Miloševićevom vlašću – jače no ikad. Kako objašnjavate povratak autoritarnih režima na Balkanu?

Nisu na vlasti samo iste stranke ili njihove nasljednice, nego i isti ljudi, od Aleksandra Vulina preko Ivice Dačića do Aleksandra Vučića. Međutim, još je važniji povratak iste vrste vladavine. Negdje jest ponovno zavladala ista stranka, ali recimo HDZ za vrijeme Ive Sanadera nije vodio iste politike kao devedesetih. U Srbiji je situacija drugačija. Vlada je formalno proeuropska, a u stvarnosti uništava demokratske institucije, ograničava slobodu medija i neprestano napada opoziciju. Tijekom zadnjeg desetljeća na cijelom zapadnom Balkanu došlo je do dedemokratizacije i reduciranja postignuća 2000-ih. Postoje dva razloga. Prvo, takav razvoj nije specifičan samo za zapadni Balkan, nego je riječ o globalnom trendu. Turska je ranih 2000-ih izgledala kao da se demokratizira, a sada je autoritarnija nego ikad nakon 1980-ih. Demokracije je manje i u SAD-u pod Donaldom Trumpom. Istovremeno, Balkan ima naslijeđe devedesetih, od autoritarnih ideja do slabih institucija. Uspon autoritarizma, dakle, dijelom je dio globalne slike, a dijelom uspostavljanje kontinuiteta s prošlošću.

Balkanski autokrati formalno su proeuropski opredijeljeni. Samu Europsku uniju optužuje se da im daje legitimitet, podupirući stabilnost nauštrb demokracije. Istovremeno EU nije sigurna što želi s Balkanom. Prije više godina napisali ste kako se čini ‘kao da EU simulira želju za proširenjem, a lokalne zemlje simuliraju reforme’?

Danas je situacija ista ili još i gora, osim što EU i neke članice manje glume da žele proširenje. Vlade u regiji ne žele pristupiti Uniji zato što vjeruju u njene vrijednosti, nego iz pragmatičnih razloga – zato što im to daje vanjsku potporu i zato što to žele njihovi građani. S druge strane, sam proces proširenja je urušen. Europska komisija zatvara oči pred problemima u zemljama-kandidatkinjama. Posljedica toga je da joj neke članice više ne vjeruju. To je bio slučaj s francuskim vetom na otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Iako je blokiranje pregovora u slučaju Makedonije i Albanije bilo pogrešno, činjenica je da Komisija situaciju često ne sagledava realno. Mnoge manjkavosti u Srbiji, Crnoj Gori ili Makedoniji pod Gruevskim uopće nisu ulazile u izvještaje. U Komisiji je prisutan strah da ćete ‘izgubiti’ zemlju ukoliko budete prekritični te će se ona okrenuti Rusiji ili Kini. Upravo na tu kartu igraju autokrati poput Vučića. U stvarnosti to nisu nikakve alternative. Srbija se neće pridružiti ni Rusiji ni Kini, niti njeni građani žele emigrirati u te zemlje, a i investicije dolaze iz EU-a. Međutim, posljedica takvog pogrešnog geopolitičkog razmišljanja je ta da EU podupire lojalne partnere, makar bili korumpirani autokrati poput Mila Đukanovića. Uslijed toga građani postaju sve skeptičniji prema Uniji.

Europski novac ide tajkunima

Zamor Unije proširenjem, dakle, jedan je od važnijih uzroka uspona autoritarizma u regiji?

Zamor jest važan doprinos usponu autoritarnih politika. Inače, EU je u stalnoj krizi od 2008. Imali smo krizu eurozone, potom migrantsku krizu, Brexit i odnose s Trumpom. Postoje veliki problemi s vladavinom prava u Poljskoj i Mađarskoj, dakle unutar same EU. To zemlje poput Francuske ili Nizozemske čini još skeptičnijima prema proširenju. Katastrofalna je bila odluka da povjerenik za proširenje bude Orbánov lojalist Olivér Várhelyi. Ne samo da Várhelyi nije uvjerljiv kad govori o vladavini prava, nego mnogo toga i prešućuje. Njegov prethodnik Johannes Hahn nije bio pretjerano glasan, ali barem bi se diplomatskim kanalima ukazalo na probleme. Konačno, Mađarska je pružila utočište Gruevskom, u Makedoniji osuđenom za korupciju. Sama Mađarska krši vladavinu prava, pa joj to nije problem ni na Balkanu.

Dušan Reljić iz berlinskog Instituta za međunarodnu i sigurnosnu politiku upozorava da trgovinski deficit Balkana prema EU-u iznosi 100 milijardi eura u zadnjih deset godina. Reljić zastupa proširenje kohezionih fondova na ovdašnje zemlje kako bi ih se kompenziralo za otvoreno tržište. Postoji li veza između tih ekonomskih odnosa i održavanja autoritarnih režima?

Ne mislim da je ekonomska dimenzija problema proizvela autoritarne režime, ali Reljićevi argumenti su mi poznati i slažem se s njima. Ekonomska situacija ovdašnjim režimima svakako pomaže. Države imaju snažnu ulogu u ekonomiji, što vladama omogućava da kontroliraju stanovništvo, s obzirom na to da zaposlenje ovisi o lojalnosti vladajućoj stranci. Također, uslijed masovne ekonomske emigracije zemlje gube kritički orijentirane građane. Međutim, investicije ne garantiraju demokraciju. Njemačka automobilska industrija u Mađarskoj gaji prisne odnose s Orbánom, a Europska pučka stranka Orbána ne kritizira zato što su njemački konzervativci s tom industrijom povezani. Europski se novac često troši vrlo netransparentno te odlazi u džepove tajkuna bliskih vladi. Mađarska je sredstvima EU-a izgradila stadion u Orbánovom rodnom selu. Zamislite da EU financira ‘Beograd na vodi’. Ukoliko bi regija dobila pristup strukturnim fondovima, trošenje tih sredstava moralo bi biti nadzirano. Ukratko, ne mislim da je ekonomija lijek za sve, ali ekonomski razvoj bi olakšao probleme.

Strane investitore često nerijetko zanima isključivo jeftina radna snaga?

Istina, ponekad su jedini razlozi zbog kojih dolaze niska cijena rada i niski standardi zaštite radnika i okoliša. Znamo priče o makedonskim tvornicama tekstila u kojima radnici nose pelene jer nemaju pravo na pauze. Eksploatacija radne snage ne pomaže ni državnoj ekonomiji ni građanima. Nikoga u zemlji neće zadržati neprestani rad za 350 eura mjesečno.

Na nedavnim je crnogorskim izborima Đukanovićev DPS izgubio vlast. Pobjeda opozicije alarmirala je regionalnu liberalnu javnost. Kako u opoziciji dominiraju srpski nacionalisti, izražava se strah i za crnogorsku državnost. Kako to komentirate?

Postoje ozbiljni problemi s dijelovima opozicije, prije svega s Demokratskim frontom u kojem postoje snažni srpsko-nacionalistički elementi. Međutim, ne mislim da ima razloga za uznemirenost. Prvo, nacionalističko krilo opozicije nema većinu i nikad je neće imati. Najviše trećina stanovništva identificira se s takvim stavovima. Političarima koji ih zastupaju je jasno da ne mogu sami vladati i da moraju raditi kompromise. Otuda i pomirljive izjave mandatara Zdravka Krivokapića da će sačuvati članstvo u NATO-u, nastojati na pristupanju EU-u, pokušati privući manjine na svoju stranu i da neće povući priznanje Kosova. To je ohrabrujuće, jer otvara mogućnost da se radikalno-nacionalističke stranke uklope u sistem i ublaže svoje stavove. Drugo, alarmizam građanske javnosti implicira podršku autoritarnom Đukanovićevom režimu. Previđa se da je upravo on radikalizirao podjele u društvu i proizvodio polarizaciju, između ostalog i kako bi udaljio nacionalne manjine od opozicije. Podrška mitropolitu Amfilohiju i SPC-u dobrim je dijelom posljedica takvih politika.

Što previđate u budućnosti?

Opoziciji će biti komplicirano vladati, jer se tri koalicije međusobno vrlo razlikuju, na primjer građanska Crno na bijelo, predvođena Dritanom Abazovićem, i nacionalistička Za budućnost Crne Gore. Upitno je hoće li izdržati zajedno nekoliko godina, koliko je potrebno da se provede ‘de-DPS-izacija’ Crne Gore. I za sam DPS to otvara šansu da se reformira i postane normalna stranka lijevog centra. Međutim, predsjednik države još je uvijek Đukanović, koji ima osobnog interesa u tome da se stranka ne reformira. Konačno, vidio je što se dogodilo Sanaderu. Mislim da je opoziciji ipak jasno da, ukoliko sada ne uspije, tko zna kad će biti naredna prilika. No postoji opasnost da novi pobjednici nastave putem autoritarizma i dođu u napast da poslove i privilegije dijele svojim prijateljima. Nakon pobjede DOS-a u Srbiji i demokratske su se stranke ponašale kao ‘mali Slobe’, što se kontrole institucija tiče. U usporedbi s Vučićem te su stranke bile amateri, ali time su i njemu olakšale da preuzme državu.

Snažno je odjeknuo i nedavni sporazum Vučića i kosovskog premijera Hotija, iz kojeg je moguće iščitati da Vučić pokušava ostvariti podršku SAD-a, makar i protiv EU-a. S druge strane, komentatori ukazuju da je riječ tek o predstavi organiziranoj za potrebe Trumpove kampanje?

Slažem se s mišljenjem da je sporazum prije svega PR potez napravljen u svrhu Trumpovih interesa. Sporazumi se potpisuju da bi se poboljšali odnosi i stvorilo povjerenje, ali u ovom sporazumu nema ničeg što fundamentalno mijenja odnose Srbije i Kosova, dok je iz izjava jasno da se poboljšalo nije ništa. Vučić se nadao da će s Trumpovom administracijom isposlovati dogovor o razgraničenju. To je gurao zajedno s Thaçijem, koji je u svemu imao lični interes da se izvuče od optužnice za ratne zločine. Međutim, SAD ipak ne može nametati rješenja protiv volje EU-a, a naročito ne protiv volje Njemačke. Ako Trump pobijedi na izborima, mislim da ga regija uopće više neće zanimati. Ako pobijedi Biden, SAD će ponovno prepustiti EU-u da vodi proces, uz povremene intervencije. Znamo da se američki ambasadori na Kosovu često ponašaju kao kolonijalni upravitelji.

Bojkot je bio pogrešan

Uz Dodika u Republici Srpskoj, izgleda da kao najautoritarniji u regiji preostaje režim u Srbiji. Postoje stavovi da Vučić neće mirno otići, a nasilne prosvjede već smo vidjeli. Prijeti li opasnost od eskalacije?

Hoće li netko otići s vlasti ne ovisi prije svega o toj osobi, nego o njoj lojalnim akterima. Ukoliko procijene da se režim ne može spasiti, počet će ga napuštati. Za sada nije tako, međutim Vučić ne vlada zbog svog autoriteta, nego zbog nepostojanja opozicije. Postoji šansa da prosvjedi postanu sve nasilniji, jer ne postoje legalni ventili za izražavanje nezadovoljstva – opozicija nije u parlamentu, nema nezavisnih institucija, Vučić je sveprisutan. Više se ni ne trudi da se prikaže demokratom. Bizarno je da nove vlade nema mjesecima, iako Vučić ima tročetvrtinsku parlamentarnu većinu. To zapravo govori o slabosti, i njemu je jasno da vlast ne počiva na demokratskom izboru. Put do smjenjivanja Vučića bit će dugačak. U Mađarskoj i Turskoj, koje nalikuju Srbiji, opozicija je uspjela zavladati velikim gradovima – Budimpeštom, Ankarom, Istanbulom. To je ključno, jer tako se dobiva prostor za organizaciju, artikulaciju ideja i mobilizaciju građana. Vučić neće izgubiti vlast dok ne postoji snažna opozicija koja će pokazati da može pobijediti na lokalnim izborima, makar oni i ne bili pošteni, i vladati. Bojkot je možda imao smisla na nacionalnom nivou, ali je na lokalu bio pogrešan. Opozicija se mora ujediniti i postaviti dobre kandidate. Vlast joj neće pasti u ruke kao zrela kruška.

Hrvatska donekle jest regionalni izuzetak. Andrej Plenković naglašava prijateljstvo s važnim europskim političarima kao što su Charles Michel ili Ursula von der Leyen, udaljio se od desnice i napravio iskorake prema srpskoj manjini. Kako ocjenjujete njegovo vođenje zemlje?

Plenković odnose s europskim političarima prikazuje važnijima negoli jesu. Hrvatska nije važna članica Unije, pa ni on nije važan europski političar. Ipak, sigurno nije viđen negativno, a u ovim vremenima i to je uspjeh. Pojava Škore i Domovinskog pokreta je ispala dobra, jer se HDZ riješio radikalnih desničara u svojim redovima. Stranka još od Tuđmanovog vremena ima probleme s autoritarnim, neofašističkim krilom. Važno Plenkovićevo postignuće je to što je pokazao da može pobijediti i vladati bez njih. Mislim da je u pitanju više pragmatizam nego iskreno uvjerenje, no okolnostima je pristupio konstruktivno.

Hrvatska funkcionira kao ‘vojna krajina’ EU-a. Bezbrojni su izvještaji o nasilju policije prema migrantima, pri čemu je izvjesno da se to događa s prešutnom podrškom Unije i ključnih članica?

Nažalost, to je posljedica političkih procesa u samoj Uniji. Toliko dugo dok je u Njemačkoj ili Francuskoj snažna radikalna desnica, izvjesno je da će se migracije nastaviti sprječavati. Dok se taj prljavi posao ne odvija pred očima javnosti te ga je moguće ignorirati, svatko tko ga obavlja je dobrodošao.

Postoji li šansa demokratizacije, razvoja i europske integracije regije ili će ona nastaviti tavoriti u siromaštvu i autoritarizmu?

Sudbina regije ne ovisi toliko o njoj, koliko o događanjima u Uniji i najvažnijim članicama. Proširenje trenutno nije na agendi. Dok EU ima problema s demokracijom u Mađarskoj i Poljskoj, zapadni Balkan neće pristupiti Uniji. Do promjene neće doći dok Njemačku više zanima proizvodnja automobila nego stanje mađarske demokracije. Teško je davati procjene o svijetu nakon pandemije koronavirusa. Ipak, ne mislim da će status quo trajati vječno. Tijekom pandemije vidjeli smo da su građani EU-a bili razočarani izostankom koordinacije, dakle očekivali su više Unije. Znači, postoji prostor za više Europe zasnovane na vrijednostima, što uključuje i drugačije politike prema proširenju i migracijama. No centrističke stranke moraju za to steći hrabrosti.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close