povijest

Fenomen „muslimana četnika“ u Hercegovini

NEDIM HASIĆ

Izgledan četnički trijumf, talijanska vojna nadmoć, ustaški kolaps i potpuna muslimanska ranjivost usmjerili su dio muslimanskih elita u Hercegovini prema saradnji sa četnicima. Bio je to i dio italijanske politike čiji je cilj bio mobilizacija stanovništva u italijanskoj okupacionoj zoni NDH u Dobrovoljačku antikomunističku miliciju. Dobrosav Jevđević, izaslanik četničke komande u istočnoj Bosni i Hercegovini poslije masakra u Foči uputio je prijeteći poziv muslimanima u istočnoj Bosni da se pridruže borbi protiv ustaša

U Istočnoj Hercegovini je muslimansko otuđenje od NDH, pred smrtnom opasnošću od četnika koje su podržavali Italijani dovelo do formiranja muslimanske milicije – Muslimanske nacionalno vojne-četničke organizacije – koja je nastojala da se prilagodi italijansko-četničkom poretku i posebno se borila protiv ustaša i partizana. Bila je to varijacija na temu muslimanskih milicija koje su nicale svuda po Bosni, ali milicija koja je odražavala hercegovačke posebnosti.

„Među bosanskim muslimanima postojalo je mnogo različitih gledišta o tome kako spasiti narod. Neki su se od početka priklonili ustašama, uglavnom oni koji su se osjećali Hrvatima. Drugi su se direktno priključili Nijemcima, dok su se treći odlučili priključiti četnicima. To je bilo pitanje opstanka, odaberete stranu koja vam je najbliža i sarađujete s njom. Srpski nacionalizam tradicionalno je bio snažan u Hercegovini, a ljudi poput Mustafe Golubića ili Osmana Đikića i Smaila Ćemalovića bili su dio te tradicije. Postojali su muslimani koji su smatrali da se tamo treba priključiti četnicima kako bi kroz tu saradnju preživjeli. Međutim, oni su uvijek bili četnicima sumnjivi, čak i kada su se priključivali četnicima, na njih su uvijek gledali s podozrenjem zbog njihovog muslimanskog identiteta“, kazao je u razgovoru za Stav historičar Marko Attila Hoare koji se fenomenom muslimana u četnicima tokom Drugog svjetskog rata bavio u nekoliko radova, između ostalog i u svojoj odličnoj knjizi „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“.

Dio muslimanske političke elite u Hercegovini bio je tradicionalno pro-srpski orijentiran, još od vremena srpsko-muslimanske saradnje u borbi protiv Austro-ugarske. Osman Đikić bio je njihov elokventan i radikalan glasnogovornik. Istovremeno, muslimansko stanovništvo Hercegovine našlo se 1941. godine u naročitoj opasnosti – u najudaljenijem dijelu NDH, s brojčanom srpskom dominacinjom, u kojem je antimuslimanski šovinizam bi najsnažniji. U tom ambijentu nastao je i fenomen „musliman četnik“ u Hercegovini.

Kolaps ustaške uprave, povlačenje partizana prema zapadu i italijansko savezništvo omogućilo je četnicima da zagospodare istočnom Hercegovinom. Četnički trijumfalizam manifestirao se čestim napadima na muslimanske i hrvatske civile koji su najavljivali još gore stvari koje će doći jer „muslimani iz sela izjavljuju da su im četnici rekli čim svrše, odnosno unište partizane, da će odmah na red doći muslimani i ustaše, uz to su im psovali ustašku majku“.

Kružile su glasine da su Italijani obećali Srbima da će „cijela Bosna i Hercegovina biti priključena Crnoj Gori“. Dijelovi muslimanskog stanovništva vidjeli su u ustaško-četničkoj saradnji i četničkim napadima na muslimanske partizanske jedinice dokaz zajedničke antimuslimanske politike ustaša i četnika i „opasnost po islam“. Povlačenje glavnine partizanskih snaga kroz Hercegovinu i jugozapadnu Bosnu tokom ljeta i jeseni 1942. zbližilo je Italijane i četnike, ne samo u borbi protiv partizana nego i protiv muslimana i Hrvata. Italijanske vojne vlasti često su ohrabrivale, pomagale ili čak zapovijedale četnicima u napadima na civilno stanovništvo.

Italijani su otvoreno saučestvovali u četničkim zlodjelima protiv muslimana i Hrvata. Četnici su sa italijanskim odobrenjem napali ustaše i zauzeli Foču da bi potom masakrirali oko tri hiljade muslimanskih civila. Italijani nisu poduzeli ništa ni kada su četnici iz njihove „Dobrovoljačke antikomunističke milicije“ masakrirali 22 Hrvata, uključujući i svećenika u blizini Stoca. Italijani su u oktobru pokrenuli operaciju „Alfa“, ponovo preuzimajući Prozor i druge gradove iz partizanskih ruku. Četnici pod komandom Baćovića i Dobrosava Jevđevića s velikim su entuzijazmom učestvovali u toj ofanzivi, paleći hrvatska i muslimanska sela i ubijajući civile.

Kada su im se ustaše požalile zbog toga, Italijani su bli primorani discipilinirati četnike i raspustiti neke od njihovih jedinica prije početka nove operacije „Beta“ protiv partizana na području Livna. Italijani su se kontinuirano oslanjali na četnike i omogućavali im potpunu slobodu u ophođenju prema muslimanskom i i hrvatskom stanovništvu.

Nesposobnost NDH da odbrani muslimansko stanovništvi u Hercegovini ubrzala je njihovu mobilizaciju protiv ustaškog režima. Kao što je zapovjedništvo Šeste oružničke pukovnije primijetilo u izvještaju iz sredine novembra 1942 godine „talijanske vojne snage raspoređene su na cijelom području pukovnije. Protupartizanske akcije koje poduzimaju završavaju se redovno uništavanjem naših građana i njihove imovine – pljačkaju i odnose sve do čega dođu pri svom djelovanju. Naš se narod više boji njihove i četničke aktivnosti nego partizanske. To je jedan od razloga zašto partizani priodobijaju sve više pristaša“.

Uoči velike antipartizanske operacije Sila osovine poznate pod imenom „Weiss“ ili partizanskom terminologijom Četvrte neprijateljske ofanzive, sredinom januara 1943. godine, izvijestio je da je “stanje raspoloženja hrvatskog dijela pučanstva prema Državi i njenom Vrhovništvu općenito slabo na cijelom pukovnijskom području… Četnici svrstani u tzv. Dobrovoljnu protukomunističku miliciju, dobro naoružani i u ostalom pogledu dobro opskrbljeni od strane Talijana, ne izvode masovne napade na naše pučanstvo ali pojedinačno i gdje god im se ukaže prilika vrše pljačku imovine i ubojstva našeg mirnmog pučanstva… Pučanstvo rimokatoličke vjere iz kotara Stolačkog svo je izbjeglo, dok je skoro sav muslimanski živalj ostao i sada je ostavljen i prepušten na milost i nemilost četničkih bandi koje dominiraju cijelim područjem kotara“.

Izgledan četnički trijumf, talijanska vojna nadmoć, ustaški kolaps i potpuna muslimanska ranjivost usmjerili su dio muslimanskih elita u Hercegovini prema saradnji sa četnicima. Bio je to i dio italijanske politike čiji je cilj bio mobilizacija stanovništva u italijanskoj okupacionoj zoni NDH u Dobrovoljačku antikomunističku miliciju. Dobrosav Jevđević, izaslanik četničke komande u istočnoj Bosni i Hercegovini poslije masakra u Foči uputio je prijeteći poziv muslimanima u istočnoj Bosni da se pridruže borbi protiv ustaša.

„Ja lično mislim da muslimanima u budućoj državvi ne preostaje ništa drugo nego da prime konačno i definitivno srpsku nacionalnu misao i odreknu se spekulantskog taktiziranja između srpskog i hrvatskog naroda, tim pre što će svi krajevi u kojima žive muslimani bitiu neosporni i neprikosnoveni dijelovi srpske državne jedinice.“

Za većinu poltički svjesnih muslimana ovo je bila prijetnja ali je za neke predstavljala priliku. Ismet Popovac, Mustafa Pašić i major Fehim Musakadić bili su vodeći predstavnici ove pročetničke struje među muslimanima. Popovac i Pašić pridružili su se srpskim ustanicima 1941. godine i onda se izjasnili kao četnici. Popovac, inače liječnik i bivši načelnik Konjica, nakon toga je formirao muslimansku četničku miliciju putem kolaboracije sa Italijanima. Njegova milicija zvala se Muslimanska nacionalna vojna organizacija.

Ismet Popovac

Popovac je pisao Draži Mihailoviću 21. jula 1942. godine da ga razuvjeri da „Muslimani nikada nisu kao cjelina i putem nekog svog kvalifikovanog foruma priznali hrvatsku državu“ i da kaže da je potrebno „uzimati Muslimane u bilo zajedničke u bilo posebne četničke odrede“. Popovac, usto, Mihailoviću predlaže „da bi ste Vi uzeli sebi jednog istaknutijeg Muslimana, koji ima dobar glas i političkog korjena u narodu, davši mu odgovarajućeg predstavnika Muslimana i savjetnika po svim pitanjima koaj se odnose na krajeve u kojima Muslimani žive“. Mihailović je na kraju imenovao Musakadića, nekadašnjeg načelnika sarajevske policije za komandanta muslimanskih četničkih snaga a Mustafu Mulalića za potpredsjednika četničkog Centralnog nacionalnog komiteta.

Uprkos svojim prosrpskim stavovima, Popovčevi četnici muslimani bili su nacionalno osviješteni muslimani i njihov cilj bio je tradicionalna muslimanska borba za preživljavanje i autonomiju kroz saradnju sa četnicima i Italijanima, baš kao što su njihovi prohrvatski sunarodnici radili kroz kolaboraciju s ustašama.

Vladimir Zečević, jedan od Mihailovićevih agenata u Hercegovini, smatrao je da je Popovčev glavni cilj „da zaštiti muslimane a ne borba za srpski narod i srpsku stvar“. Činjenica da je Popovac bio u bliskom kontaktu sa Suljagom Salihagićem, jednim od autora muslimanskog Memoranduma Hitleru iz novembra 1942. godine daje ovoj tvrdnji vjerodstojnost. Popovac je smatrao da je Salihagić, bivši član nacionalističke Narodne radikalne stranke logičan izbor da bude organizator muslimanskih četničkih formacija u Bosanskoj Krajini; činjenica, pak, da su Salihagić i Popovac, jedan pročetnički a drugi pronjemački raspoložen mogli sarađivati indikator je solidarnosti i razumijevanja među članovima muslimanske elite.

Fehim Musakadić

Muslimanski lideri u četnicima smatrali su da su „muslimani Bosne i Hercegovine i i svih krajeva naše zemlje sastavni i nerazdvojivi dio Srbstva“, ali i da je njihov cilj država „organizirana na principima demokracije i socijalne pravde u kojoj će miuslimani biti ravnopravni građani“. Početkom januara 1943. godine objavili su da su njihovi ciljevi „organizovano naoružavanje muslimana u Bosni i Hercegovini i drugim krajevima Jugoslavije“ i „sloga i organizovanje svih muslimana na osnovi svi za jednog, jedan za sve“. Deklariranje takvog cilja moglo je kod četničkog rukovodstva izazvati pomiješana osjećanja.

SASTANAK U RIMU

Pročetnička orijentacija nekih hercegovačkih muslimana koincidirala je sa četničkim planom u istočnoj Hercegovini da podijele muslimansko i hrvatsko stanovništvo tako što će svoje napade koncentrirati na Hrvate. Popovac je nakon pregovora sa Mihailovićevim oficirima Baćovićem i Jevđevićem krajem septembra i početkom oktobra 1942. godine pristao da formira muslimansku četničku organizaciju. Italijanske vojne vlasti u Hercegovini legalizirale su je kao dio Dobrovoljačke milicije. Tog mjeseca Popovac je uputio poziv muslimanima u partizanskim redovima da prebjegnu i pridruže se njegovim snagama.

Popovac je u pismu Mihailoviću, trećeg novembra, tvrdio: „Moram podvući tijesnu suradnju muslimana i pravoslavnih u srezu Stolačkom iz kojega je zajedničkom borbom Muslimana i pravoslavnih izbačen vas hrvatski živalj koji je dobrim dijelom bio ustaški raspoložen. Na taj je način od Gabele do Mostara očišćena lijeva obala Neretve a broj izbjeglica cijeni se na 12.000 ljudi.“

Saradnja sa četnicima na antihrvatskoj platformi osigurala je određen stepen zaštite hercegovačkim muslimanima, koji su se priključili italijansko-četničkim milicijama, dok su Hrvati bili prinuđeni da bježe. Popovac i Pašić sazvali su sastanak muslimanskih četničkih prvaka u novembru 1942. godine koji je imao za cilj „da muslimane upišu u četnike za zaštitu muslimanskog elementa“.

Četnici muslimani Ismeta Popovca bili su dio šireg hercegovačkog muslimanskog autonomaškog kruga. Na skupštini hercegovačkih uglednika u Mostaru, u septembru 1942. godine, odlučeno je da „mi Hercegovci i Bosanci nijesmo ničija prćija i nikom nećemo priznati pravo da nas maltretira, pa ukoliko braća u Zagrebu ne žele pristati na naše zahtjeve, tražit ćemo zaštitu naših interesa kod koje druge velesile iz redova naših saveznika… Pitanje bosanskohercegovačke samostalnosti ostat će za nas otvoreno sve dok našoj otadžbini čast ne povratimo i mir vratimo.“

Skupština je formirala i „Akcioni odbor za autonomiju Bosne i Hercegovine „ koji je trebalo da radi na zaštiti muslimanskih interesa. Konferencija muslimanskih uglednika koja je održana u Mostaru šestog oktobra 1942. godine odlučila je da pošalje delegaciju italijanskom generalu Santovitu kako bi izrazila lojalnost muslimana Hercegovine Kraljevini Italiji i tražila oružje za muslimansku samoodbranu. Na drugoj konferenciji, održanoj osmog oktobra, donesena je odluka da se uspostavi saradnja sa Popovcem i četnicima muslimanima kao bi se pridobilo italijansko povjerenje i poslala delegacija u Rim.

Delegacija je uključivala bivšeg muftiju Omera Džabića, čiji je amidža Ali Fehimi vodio hercegovačke autonomaše od 1899. do 1909. godine kao i Popovčevog predstavnika. Delegacija je boravila u Italiji u drugoj polovini oktobra i imala je sastanke sa italijanskom vladom i sa jerusalimskim muftijom Aminom El-Huseinijem. Italijani su pristali naoružati muslimane pod uvjetom da se kasnije bore samo pod italijanskom komandom.

Moguće je i da je delegacija tražila priglašenje autonomne Bosne i Hercegovine pod talijanskom zaštitiom i da je to uradila uz blagoslov Hadžihasanovićeve sarajevske frakcije autonomaša. Popovac, Pašić i Musakadić 17. marta su rekli da je „muslimanska nacionalna vojna organizacija satavni dio četničkog pokreta pod vrhovnom četničkom komandom i jedina je pravi predstavnik muslimana Bosne, Hercegovine i drugim mjestima muslimanskim naše zemlje“.

Italijani, međutim, nisu blagonaklonio dočekali Popovčev poduhvat jer se njihova taktika „zavadi pa vladaj“ temeljila na razdvajanju srpskih i muslimanskih četničkih milicija a ne na ohrabrivanju srpsko-muslimanske saradnje. Četnički komandanti nisu mogli dopustiti naoružavanje čak ni prijateljski nastrojenih muslimanskih snaga bez otpora u vlastitim redovima i bili su skloniji da izazivaju sukobe između muslimana i Hrvata nego da grade višenacionalni pokret.

Četnici su u ovom periodu u Hercegovini pokušavali muslimansko stanovništvo uvući u sukob sa Hrvatima i, sudeći po partizanskim izvještajima, oni su „Hrvate ubijali sve a muslimane dijelom“. Četnička opcija kod muslimana doživjela je potpun slom kada je došlo do eskalacije četničkih zlodjela nad muslimanima u ranim mjesecima 1943. godine.

NOP se infiltrirao u jedinice Muslimanske nacionalne vojne organizacije, čiji su vojnici ionako bili tu protiv svoje volje i uspjeli mnoge od njih zadržati van sukoba sa partizanima. U borbama sa partizanskom 10. hercegovačkom brigadom u julu 1943. godine poginuli su Popovac i Musakadić a njihova organizacija se nakon toga raspala.

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close