Koronavirus – Božja kazna ili iskušenje?

Što se više širi pandemija, u Egiptu, Iraku, Libanu i drugim većinski muslimanskim zemljama otkazuju se kolektivne molitve. U Jerusalimu je bilo pokušaja da se na Zidu plača ograniče molitve

Hajrudin Somun

Neki francuski naučnik je ovih dana rekao da “kriza Covid-19 dodaje neizvjesnost na neizvjesnost i strah na strah, ubrzavajući proces zabrinutosti za svijet koji se suviše brzo kreće”. Tako brzo da ga nauka ne može pratiti, a oni koji se brinu za ljudske duše smatraju da je čovjek još jednom stavljen pred Božje iskušenje. Ili da je izložen Božjoj kazni, kako i koronavirus vide još neki pripadnici monoteističkih vjera koji mu se mole u crkvama, džamijama ili sinagogama.

Na namjeru da se pozabavim tom duhovnom stranom ove globalne pošasti potakla me prošlog petka slika ispred sarajevske Alipašine džamije iz koje su poslije džume izlazili mladi ljudi, od kojih su neki po izgledu neodoljivo podsjećali na pripadnike vehabijskog pogleda na svijet islama. Nije, doduše, tog 6. marta bilo puno vjernika koji obično pune tu najskladniju sarajevsku džamiju na molitvi petkom, ali je bilo, uprkos pravovremenom i odmjerenom propisu Islamske zajednice BiH o uzdržavanju od kolektivnih džemata.

Da li u crkvama ne doticati blagoslovljenu vodicu
Onda sam pročitao kako je rabin Josef Bitton u jednoj njujorškoj sinagogi sazvao kadiš – kao u balkanskih muslimana tevhid – povodom godišnjice smrti svog oca. Jevrejska zajednica Great Necka se nije odrekla ni službe šabatom po kućama, uprkos stavu načelnika tog kvarta da se tako puno ljudi izlaže smrtnoj opasnosti. Treći povod dao mi je bivši milanski nadbiskup, kardinal Angelo Scola, koji je na tvrdnju kako novi koronavirus neki smatraju Božjom kaznom, odgovorio da “ideja Božje kazne, iznad svega preko dramatične situacije poput ove koju proživljavamo, ne spada u kršćansko viđenje stvari”.

Zajednice kršćanskog svijeta, kako katoličkog tako i pravoslavnog, uglavnom savjetuju svojim vjernicima da se pridržavaju smjernica Svjetske zdravstvene organizacije i nadležnih zdravstvenih ustanova. Slijede ih i zajednice s Balkana, s tim što su slovenski biskupi donijeli odluku o otkazivanju svih javnih misa i skupova, dok Zagrebačka nadbiskupija poručuje određenim grupama vjernika da se suzdrže od dolaska na liturgijska slavlja i pobožnosti. Jevrejske zajednice i opštine u BiH i Srbiji su otkazale sve vjerske događaje. Islamske zajednice balkanskih zemalja takođe svoje upute vjernicima usklađuju s mjerama vlada i zdravstvenih institucija, oslanjajući se najviše na one koje propisuju reisul-ulema dr. Husein ef. Kavazović i Rijaset u Sarajevu. Zajedničko svim tim propisima i mjerama je nastojanje da se održe na okupu vjernici od kojih uveliko zavise izdržavanje i egzistencija vjerskih zajednica. Zbog toga se, naprimjer, raspravlja da li u crkvama ne doticati blagoslovljenu vodicu, kako za skorih uskrsnih ispovijedi slaviti sakrament pomirenja, i savjetuje da se na rešetke u ispovjedaonicama stave plastične folije. Izbjegava se potpuno otkazivanje džuma-namaza u džamijama. Savjetuje se rizičnim grupama da im ne prisustvuju, a broj ostalih zavisi od mjera nadležnih organa. Na Kosovu se džuma skraćuje na deset minuta, valjda po uzoru na Tursku, gdje je tamošnji rijaset najprije propisao da traje petnaest minuta, a tek prije nekoliko dana je sasvim obustavljena.

U onom od Balkana i Turske daljem svijetu islama u kojem religija nije odvojena od države ipak ima vjerskih zajednica i skupina koje se i u ovakvoj smrtnoj opasnosti suprotstavljaju propisima vlasti za koje smatraju da naginju zapadnom sekularizmu. Saudijski dvor je objavio suspenziju umre, malog hodočašća u Meku, ali se može dogoditi da se ograniči ili otkaže i veliki hadž. Što se više širi pandemija, u Egiptu, Iraku, Libanu i drugim većinski muslimanskim zemljama otkazuju se kolektivne molitve. U Jerusalimu je bilo pokušaja da se na Zidu plača ograniče molitve, jer je to otvoren prostor, ali je glavni izraelski sefardski rabin Jicak Jozef naredio Jevrejima da prestanu tamo ići i da se mole u svojim domovima “dok gnjev ne prođe i ne stigne milost iz raja”. Zatvorena su i kršćanska svetišta. Jordansko-palestinski autoriteti su ograničili pristup vjernika platou Haremi-šerifa, ali su zatvorili džamiju Al-Aksa. Međutim, i pored upozorenja ministarstva zdravstva, u jednoj džamiji daleke Malezije, u Kuala Lumpuru, okupilo se 16.000 vjernika, među kojima se najmanje 250 zarazilo koronavirusom.

Najteže je ipak stanje u Iranu, gdje upravo sutra, na prvi dan proljeća, nastupa Noruz, nova godina, koji će umjesto cvijećem i radošću, biti zavijen u crno zbog sve većeg broja zaraženih i umrlih. Čuo sam da je zaražen i Ali Akbar Velajeti, glavni savjetnik ajatolaha Hameneija, inače doktor infektolog. Zabranjene su molitve petkom u velikim gradovima, što za većinu šiita i nije veliki problem, jer su na džume, koje smatraju prvenstveno sunitskim obredom, krenuli tek s islamskom revolucijom. Problem su što su zatvorena dva najveća šiitska svetišta u Iranu, mauzoleji osmog imama Reze u Mašhadu i njegove sestre hazreti Masume u Komu, žarištu zaraze. Teško je čak i u ovakvim situacijama, a ponekad i nemoguće, urazumiti fanatizovane mase vjernika i u drugim religijama, a pogotovo šiite, da se odreknu “zijareta” svojim imamima i njihovom rodu i porodu. U Mašhadu su vlasti zatvorile ogromni, gotovo kao Vatikan veliki kompleks oko grobnice imama Reze, ali su u društvene mreže otišli snimci kako masa njegovih sljedbenika razbija metalnu ogradu i probija se unutra, dok su drugi nastavili sjedeći protest. Jedan od njih kaže: “Niko za proteklih četrnaest vjekova, čak ni za mongolskih invazija, nije zatvarao ovu kapiju”. Čuli su se i slogani protiv predsjednika Hasana Rohanija, kao jasan znak da se konzervativno krilo šiitskog klera služi i tako pogubnom prilikom da spriječi reforme iranskog političkog i društvenog sistema.

image
RIJASET IZBIH JE REAGIRAO PRAVOVREMENO/
U ovakvim stanjima velikih ljudskih nevolja i prirodnih nesreća pobožni sljedbenici svih vjera se obraćaju nebu i Bogu da ih od njih spasi, ali, nasreću, samo manjina njih konzervativnijih, neobrazovanijih smatra da se na ljudski rod sručila Božja kazna što su skrenuli s “ispravnog puta”. Na takva pitanja našao sam odgovore nekih visokih zvaničnika katoličke vjere. Papa Franjo odgovara svojim svakodnevnim molitvama, čak i šetnjom po Vatikanu. Neki, kao kardinal Scola, nedvosmisleno odbijaju povezivati kaznu s vjerom u Isusa Krista. Neki su neodlučni, ne kažu da se radi o Božjoj kazni, ali gotovo svima dobro dođe i ovakva prilika da pozovu neodlučne ili nevjernike da se vrate Božjoj riječi i vjeri. Fra Josip Blažević, provincijal Hrvatske provincije svetoga Jeronima, kaže: “Nemojmo ishitreno zaključiti da je on (virus) Božja kazna. Ne znamo je li Božja kazna, ali sigurno je Božja poruka… Prestanimo stvarati paniku kao oni koji nemaju nade u vječni život!”. Župnik šestinske župe sv. Mirka vlč. Robert Šreter poručuje: “Pretjerani strah od koronavirusa je neopravdan, ali njegova pojava svakako nije Božja kazna… Ako vjerujemo u život vječni, smijemo li se, kao vjernici, panično bojati smrti?”. A požeški biskup Antun Škvorčević u pismu vjernicima o opasnosti koronavirusa kaže: “Kao vjernik usuđujem se ustvrditi da je koronavirus svojevrsna Božja kušnja kojom on provjerava našu vjernost i oslonjenost na Njega”.

Musliman, ako je iskren vjernik, može klanjati i malim prstom na ruci.
U ovom našem najbližem svijetu islama ipak se mogu naći ljudi vjere, a takvih sam susretao i kad su 1990-ih počeli ratovi protiv Bosne i Hercegovine, koji u svemu što pogađa muslimane vide Božju kaznu. Jedan od bosanskih imama koji svoje hutbe šire i putem društvenih mreža govorio je i o koronavirusu pred svojim džematom, ne znam gdje, pa je rekao: “Odgovora može biti više, ali s teološke strane nameće se ovaj: kad teroriziraš nedužne ljude zbog njihove vjere i kulture, onda ti Bog dadne virus da se zabaviš njime”. Mislio je na ugnjetavanje i kršenje ljudskih prava kineskih Ujgura, “zbog njihove vjere i kulture”, na što je taj imam Muhamed efendija Velić dobio komentar: “Ovakvo razmišljanje jednog vjerskog učenjaka je krajnje primitivno i nedopustivo… Zar ovim virusom neće biti jednako u opasnosti i ti isti Ujguri muslimani zbog kojih se mi kao radujemo?”. Na sreću, to je rijedak glas u mnoštvu razumnih poruka, a na izravno pitanje o Božjoj kazni koje mu je postavio Nikola Vučić na N1 televiziji, najrazumniji odgovor dao je Edin Urjan Kukavica, vrhunski bosanski intelektualac i šejh Nakšibendijskog tarikata. Izbjegavajući čak i pomen kazne, on u klasičnom mističnom maniru kaže: “Virus koji ne možemo vidjeti okrenuo nas je Bogu kojeg ne možemo ni zamisliti ni dočarati. Ja sam vrlo oprezan s ljudima koji tvrde da znaju šta Bog želi, namjerava, čini…”.

Tako se i povodom straha koji koronavirus sije svijetom postavljaju pitanja o Božjoj kazni, kušnjama i iskušenjima, usudu koji dolazi s nebesa zbog prirodnih ili ljudskih katastrofa i ratova. Na Balkanu, a posebno među njegovim brojnim muslimanima, najblaži oblik tog vjerovanja u usud ili kismet je izreka “Neće ako Bog da!”. Neće valjda mene, ili nas, pogoditi taj koronavirus! Ima i ovih dana, međutim, žestokih privrženika takvih predrasuda. Našao sam ih i kod meni posebno dragih Kurda. Iako je vlada u Erbilu naredila da se prekinu bilo kakvi skupovi po džamijama, crkvama i sinagogama u Kurdistanu, neki imami nastavljaju da pozivaju mlade da se oslone na Allahovu volju, obećavajući im “šehidsku nagradu” čak i u stihu: “Vi mladi krećite putem džamije/ne osvrćite se što vam je na putu/džemat naše džamije daleko je od epidemije”. Drugi poručuju: “Zaštita je potrebna, ali mi vjerujemo u Kur’an koji propisuje da se muslimani samo na Allaha moraju osloniti.” Takvima ne znači ništa ni fetva koju je izdao Ali Kardagi, generalni sekretar Međunarodne unije muslimanskih učenjaka – koji je slučajno i Kurd – prema kojoj je “muslimanima dozvoljeno da se, zbog straha od epidemije, mole u svojim domovima”.

Nadam se, zato, da se oni momci od prošlog petka danas neće pojaviti u Alipašinoj džamiji. Moj vrli prijatelj Ibrahim Hasan Abdel Basit, koga stariji sarajevski arhitekti pamte kao Ibru Sudanca, jednom je rekao da musliman, ako je iskren vjernik, može klanjati i malim prstom na ruci.

نمایش بیشتر

پاسخی بگذارید

نشانی ایمیل شما منتشر نخواهد شد. بخش‌های موردنیاز علامت‌گذاری شده‌اند *

دکمه بازگشت به بالا
بستن
بستن