zdravlje

Evropska zdravstvena unija – tiranija ili neoglobalizam

Ideja o stvaranju 'medicinske' unije za bolje upućene nije nikakva novost, a kakva će biti znat ćemo uskoro

Zekerijah Smajić

Nakon ekonomske, carinske, političke, odbrambene i monetarne unije, Evropska komisija je sredinom ovog mjeseca poduzela nove pravne korake u izgradnji još jedne, zdravstvene unije. Takvu mogućnost predsjednica Komisije Ursula von der Leyen najavila je krajem septembra u tradiconalnom govoru o stanju Unije, a sada je takve nakane obznanila u formi četiri konkretna prijedloga.

Iako je zdravstvena zaštita formalno u isključivoj nadležnosti država članica,  Komisija smatra da devetomjesečna globalna pandemija s bezbroj nepoznanica obavezuje Uniju na više ovlasti i zahtijeva „veći stepen koordinacije na nivu EU-a u borbi protiv sadašnje pandemije i budućih zdravstvenih kriza“.

Čitavim nizom mjera  za jačanje zajedničkog okvira Unije u sektoru „kolektivne zdravstvene sigurnosti“, te osnaživanjem mandata i kapaciteta ključnih agencija u području pripravnosti i odgovora na krizne situacije, Komisija želi, po poznatom principu prelijevanja nadležnosti, institucionalizirati i ovaj segment koordinacije na nivou EU, izgraditi otporniji zdravstveni sistem, osigurati efikasniju pripremljenost za krizne situacije, a postojeće i buduće zajedničke agencije i druga tijela iz ove oblasti učiniti moćnijima.

Neofunkcionalizam u novom izdanju

Mada bi konačnu riječ do kraja godine nakon Evropskog parlamenta trebalo da daju i lideru Unije, predsjednica Komisije von der Leyen poručuje da će osobno ostati „neukrotiva u zaštiti zdravlja građana Unije“ tim više što su „pouke iz aktuelne pandemije zabrinjavajuće i svima dobro poznate“.

Cilj je, kaže predsjednica Komisije, „radikalno promijeniti način na koji se suočavamo s prekograničnim prijetnjama kolektivnom  zdravlju kako bismo u sadašnjoj i sasvim izvjesnim budućiom  krizama, svim građanima Evrope omogućili visokokvalitetnu zaštitu, a Uniji i državama članicama osigurali sve što im je potrebno za upravljanje tim krizama“.

Ideja o stvaranju Evropske zdravstvene unije za bolje upućene nije novost. Neofunkcionalistički pristup u procesu evropskih integracija poznat je od stvaranja Evropske zajednice uglja i čelika 1958. godine. Kompatibilan je s drugim integralističkim konceprtima, ponajviše s evropskim tipom federalizma. Neofunkcionalizam se zasniva na upravljanju procesom integracije na više nivoa, što je bilo i ostalo karakteristično upravo za evropeizaciju u svim njenim historijskim fazama sve do danas.

Pandemija virusa  korona kao izgovor

Evropska komisija još od sredine 1990-ih, najčešće posredstvom takozvanog mekog zakonodavstva koje za članice nije obavezujuće (direktive, rezolucije, preporuke, zaključci, mišljenja) zagovara široki EU dijalog o zdravstvenim temama, tražeći pojačanu koordinaciju u ovoj oblasti. Do kulminacije takvih ambicija, logično, dolazi upravo sada u vrijeme paničnog straha od konačnog ishoda akutne pandemije korona virusa i kada se sa sve manjom suptilnošću insistira na „integraciji nacionalnih politika u sektoru javnog zdravlja u koherentniji nadnacionalni okvir“. Pažnja Evropske komisije je usmjerena ka samoj organizaciji zdravstvenih sistema kako u državama članicama tako i u partnerskim zemljama koje imaju aspiracije ka članstvu. Ali pod lupom Komisije je i finansijska i socijalna održivost kao i efikasnost tih sistema i zdravstvenih politika u kriznim situacijama. Inicijativa za stvaranje  Evropske zdravstvene unije se pojavljuje u momentu kada se dosadašnji međunarodni poredak, što zbog globalne pandemije što zbog odranije započete prekompozicije sfera utjecaja, nalazi u kritičnoj regresiji ukliješten između nekadašnjeg klasičnog realizma, donedavnog nekritičkog idealizma i sadašnjeg opstruktivnog defetizma. Zagovornicima federalizacije EU korona bi mogla biti racionalan izgovor.

U samom procesu „prelijevanja nadležnosti“ i na sektor nacionalnih zdravstvenih politika, većina analitičara u Briselu među kojima su i ugledni think-tank konsultanti zajedničkih evropskih institucija ne vide nikakvu suštinsku novost imajući u vidu da je politika „transfera autoriteta“ jedna od temeljnih poluga evropskog integralizma. Taj se proces vidi kao nepovratan iako ne i nužno linearno progresivan imajući u vidu da automatizam integracijskih procesa ne dolazi uvijek kao nužna posljedica. Zapravo, ideja po kojoj integracija u jednom funkcionalnom području vodi integraciji u drugim područjima najočiglednije je razgrađena upravo na Zapadnom Balkanu čije su vrhuške i dan-danas, uz sve nagovore EU, privrženije pravnoj anarhiji nego vladavini prava i evropskom modelu regulatorne države.

Imajući u vidu da se inicijativa o stvaranju Evropske zdravstvnene unije u ovoj fazi odnosi isključivo na 27 članica (s reaktivnim prelijevanjem nadležnosti i na zemlje u procesu integracije) neizbježnim se postavlja pitanje o konačnim namjerama evropskih institucija u sferi zdravstvenih politika država članica. Odnosno, do koje mjere EU kani ‘zaorati’ po terenu na kojem do sada nije imala nikakve suštinske nadležnosti bez obzira što je „briga Evrospke unije za javno zdravlje svih građana“ ugrađena i u prvi Ugovor o Uniji 1992. godine u Maastrichtu?

Reanimacija nepravedne globalizacije

Upravo ovih dana, tačno 28 godina poslije Maastrichtskog ugovora o Uniji, u trenutku do sada najveće panike zbog progresivnog rasta zaraženih korona virusom, evropska povjerenica za zdravlje i sigurnost hrane, Stella Kyriakides, gotovo  doslovno ponovlja argumentaciju od prije skoro tri decenije: „Evropski građani su danas više nego ikad zabrinuti za svoje zdravlje. U kriznim vremenima građani s pravom očekuju od EU-a da preuzme aktivniju ulogu. Danas jačamo temelje sigurnije, spremnije i otpornije EU u području zdravlja. Bit će to velika promjena u našem zajedničkom kapacitetu za odgovor na krizne situacije. Ključni smisao evropske zdravstvene unije je da se zajednički, kao Unija, pripremimo za prijetnje zdravlju i da se složno i solidarno suočimo s njima. Mi to moramo učiniti kako bismo ispunili očekivanja naših građana.“

Evropski integralistički racionalizam očito nema pardona prema zdravstvenom suverenizmu svojih članica. Reanimacija smrtno posrnulog globalizma zasnovanog na doktrini profiterstva u čijem je opstajanju EU nesebično sudjelovala svih proteklih desetljeća, započinje izgleda upravo preko zdravlja i života evropskih građana – u sferama u kojima je građanin u potpunoj inferiornosti u odnosu na liberalni intergovernmentalizam koji bi u skoroj budućnosti mogao određivati ne samo vrstu i proizvođača vakcine protiv korone, nego i obaveznost vakcinisanja, terapeutske procedure i tenderske uslove za nabavku vakcine, medicinske opreme i lijekova. A evropska zdravstvena unija u nastajanju bi u tome mogla imati značajnu ulogu.

Vrlo je međutim moguće da put do njenog konačnog uobličavanja, kako sada stvari stoje, neće biti jednostavan i lak jer članice Unije s naglašenim suverenističkim senzibilitetom, među kojima su Poljska i Mađarska predvodnice, već pokazuju nervozu i najavljuju otpor bez obzira što je i kod njih dnevni bilans oboljelih od korone u porastu. Bez obzira na omamljujuću privlačnost evropskih nepovratnih fondova za oporavak od pandemije i bez obzira na već naručene milione komada vakcina koje će čim budu provjerene biti razdijeljene zemljama članicama besplatno“.

Evropska zdravstvena unija, nametnuta medicinska tiranija iz Brisela, ili nepravedni globalizam u novom izdanju? Znat će se uskoro.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close