Ono što me, kao i uvijek kad se radi o odnosima Arapa prema palestinskom sudbinskom pitanju, i ovom prilikom nagnalo da mislim na Palestince kad budem gledao utakmice iz Katara jeste jedan od njih Muhamed Salman
Svijetu koji voli fudbal, a voli ga bar polovina od već osam milijardi ljudskog roda, potreban je predah od poplava, suše i gladi koje uzrokuju klimatske promjene, pandemije. Od inflacije i recesije, kriminala i terorizma. I od straha kako će se prezimiti zbog posljedica koje ruska invazija na Ukrajinu nanosi cijelom čovječanstvu. Ne mogu pobjeći od tih nedaća, ali će se milioni fudbalskih fanova naredni mjesec opustiti prateći Svjetsko prvenstvo 2022. Njima je svejedno gdje se igra, u Brazilu, Meksiku, Južnoj Africi, Njemačkoj. Nisam od takvih, iako volim vidjeti dobru utakmicu latino-mediteranskog fudbala kakav je u svojim najboljim danima demonstrirala Barcelona. I iz Katara ću birati šta da pogledam, ali imajući na umu i onu manje vidljivu stranu medalje koju je FIFA dala baš ovoj sićušnoj ali prebogatoj zemlji s arapske strane Perzijskog zaliva – na čijem poluostrvu preudobno živi samo oko 300.000 punopravnih Katarana – da priredi jedno takvo svjetsko sportsko slavlje.
DOZVOLA IZRAELSKIH VLASTI
Ništa nije kao fudbal tako vidljivo novac učinilo vrhunaravnom silom, često jačom i od religije, kao što je to napravio korporativni neoliberalni kapitalizam od sporta koji je izgubio mnogo od svoje primarne ljepote igre i izazova takmičenja. Ne znam hoće li tako raditi i iz Katara, ali reporteri za svakog fudbalera najprije u milionima dolara utvrde njihovu vrijednost. Nedavno je rumunski novinar Florin Poenaru pisao da je “fudbal danas zapravo veliki financijski balon premrežen korupcijom i prljavim novcem, pogotovo na samom vrhu” i da su njegova vladajuća tijela UEFA i FIFA “legla korupcije”. A o njegovom značajnom udjelu u porastu političkog populizma kaže da je krenuo s Berlusconijem: “Nemoguće je odvojiti berluskonizam od nogometa i nemoguće je shvatiti neoliberalni i postpolitički populizam koji je utjelovio Berlusconi bez uzimanja nogometa u obzir”. Nije baš da se takva teorija može primijeniti na Katar kao domaćina, ali Svjetsko prvenstvo mu je dodijelila FIFA, a i dobio ga je najviše zato što je ponudio najbolju finansijsku podlogu.
Kataru se ne zamjera što ima toliko para da je mogao utrošiti oko 220 milijardi dolara za Svjetsko prvenstvo za razliku od šampionata u Brazilu 2014. i Rusiji 2018. koji su koštali manje od 15 milijardi, a onaj u Njemačkoj 2006. samo četiri. Doduše, mnogo od tih milijardi je otišlo u projekte “Nacionalne vizije Katara 2030”, poput novog sistema podzemne željeznice, novog aerodroma, stotinu hotela, zabavnih parkova i kejova. Moglo mu se trošiti, pa neka je, ali mu se tokom izgradnje tih projekata zamjeralo kršenje ljudskih prava nad oko dva miliona stranih radnika, najviše iz siromašnih zemalja južne Azije. U poređenju s gastarbajterima koji decenijama idu trbuhom za kruhom u Njemačku, naprimjer, milioni radnika koji su podizali gigantske gradove u zalivskim zemljama bogatim naftom su savremeni robovi. Samim tim što im se odmah oduzme pasoš da se ne mogu slobodno kretati, oni se ne razlikuju mnogo od onih klasičnih koji su se prodavali na tržnicama šeikata na tim istim prostorima. Radnici iz Bangladeša i Indije koji su podizali čuveni biznis-toranj Burdž al-Halifa u Dubaiju – a emiratski vladari su se hvalili kako su na njemu smjestili i najvišu džamiju na svijetu – smještani su u tako tijesne prostorije da su po dvojica spavala uz klozetsku šolju.
Katar je dosta odmakao od drugih zalivskih zemalja u tretmanu stranih radnika prilikom priprema za svjetski šampionat. Donio je nove zakone i pravila kojih su se privatne kompanije i agencije za zapošljavanje, međutim, slabo ili nimalo pridržavale. Katar je napustio i zloglasni srednjovjekovni arapski sistem kefale po kojem je kafil (danas agent) imao potpunu kontrolu nad radnikom umjesto ministarstva rada ili sličnih državnih ustanova. Iz Amnesty Internationala, Međunarodne organizacije rada (ILO) i svjetskih medija stizale su pritužbe o kršenju ljudskih prava radnika na glavnom Halifa stadionu i drugim objektima šampionata. The Guardian je pisao da je od 2010. do 2020. na tim projektima smrtno stradalo oko 6.500 radnika iz Indije, Pakistana, Nepala, Bangladeša i Šri Lanke, zaključujući kako “ni mrtvi radnici ni vrtoglavi troškovi ne prave nikakvu razliku za FIFA, koja je odredila da Katar bude domaćin prvenstva”.
SADAKA
Ni na njegovo pitanje Katar ne može da odgovori sam, jer je palestinski problem istovremeno svih Arapa i cijelog svijeta. Politički se Katar drži, jasnije od saudijske i drugih arapskih zemalja, podrške palestinskom narodu, koji treba da “uživa svoja puna prava i suverenitet nad okupiranim palestinskim teritorijama, uključujući Istočni Jerusalim”. Ali bi mogao tu podršku da potkrijepi s više finansijske pomoći, koja jeste veća od ostalih zalivskih zemalja, ali nije mnogo veća od američke, naprimjer. Katar je najavio da će sa 500 miliona dolara učestvovati u rekonstrukciji Gaze, u dvije protekle decenije pomogao je Palestincima s milijardu i po dolara. Druga je priča zašto je većina od toga otišla u Gazu koja je pod vlašću Hamasa, što rade i druge arapske i muslimanske zemlje, uključujući Tursku, zapostavljajući i ostavljajući sekularnu palestinsku vladu u Ramalahu na milost Amerikanaca i Izraela. Krajem septembra, naprimjer, možda upravo zbog približavanja fubalskog šampionata, katarska dobrotvorna agencija Katarski hajrijet počela je dijeliti pomoć od 100 dolara oko 100.000 palestinskih porodica u Gazi. Kao da su čuli kako se bosanskim siromašnim penzionerima dijeli po 100 maraka.
Sve je to fino, ali zar se nije samo jedna od onih 220 milijardi dolara, ili od pet-šest koliko je utrošeno samo u Halifu i još šest stadiona za Svjetsko prvenstvo 2022, mogla baš ovih dana uplatiti na račun palestinske države u Ramalahu, koju priznaje više od stotinu zemalja? Da njeni službenici, drugi zaposlenici i policajci ne moraju čekati na pomoć Bidenove administracije i doznake od poreza koje za njih ubire Izrael, kako bi primili plaće koje znaju ne primati po pola godine. Kad se sve sabere, stalno se vraćam na zajednički imenitelj ukupne pomoći koju bogate arapske zemlje daju Palestincima koji glasi SADAKA. A to je ona druga, tamnija strana medalje koju je FIFA dala Kataru da ostatku svijeta priušti zadovoljstvo praćenja Svjetskog fudbalskog prvenstva 2022.
