politika

Drago BOJIĆ i Ivan ŠARČEVIĆ: Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo!

Najavljena misa za blajburške žrtve razotkrila je sljepoću duhovnih i političkih vođa katolika i Hrvata u Hrvatskoj i BiH prema Bosni i Sarajevu, ali istodobno i licemjerje bosansko-hercegovačkih antifašista, koji se velikim dijelom ponašaju prema matrici – tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo

Drago BOJIĆ i Ivan ŠARČEVIĆ

Otkad se obilježava, komemoracija za žrtve Bleiburga je perfidna politička manifestacija koja više žali za propalim ustaškim zlim režimom nego za žrtvama nevinih koje je taj režim zaveo i izručio u smrt. Više se na tim šarenim skupovima simbolikom i govorom razračunava s aktualnim političkim protivnicima koje se sve sabija u figuru partizanskoga zločina, Titove Jugoslavije i omraženih komunista, nego što se zastaje pred pitanjem značenja ljudskih života i povijesti. Bleiburg je postao mitsko mjesto, a njegove žrtve bezlični i neodređeni brojevi za potvrdu svoje nevinosti. Bleiburgu se ni dalje ne dopušta da siđe u povijest. I to sve teže, što smo od Bleiburga dalje. Zato je nerazborito kad kardinal Puljić i njegovi crkveni i politički branitelji ovih dana pokušavaju opravdati misu, kako su organizatori govorili, najprije za žrtve Bleiburga, pa za nevine žrtve Bleiburga, pa sada za sve žrtve totalitarnih režima 20. stoljeća, i tu misu predstaviti kao izraz čiste pobožnosti i njihova dužnoga pijeteta stradalima.

Da je kardinal Puljić htio samo svetu misu za vojnike likvidirane bez suđenja i nevino stradale civile, a njih je bilo na Bleiburgu, zapravo u Teznom, Kočevskom rogu, Hudoj jami, na dugim marševima i po zatvorima, bilo ih je na desetke tisuća, što potkrepljuju i antifašistički povjesničari, izmakao bi se ovolikoj medijskoj halabuci koja ne pogoduje ni molitvi ni stvarnoj žalosti za stradalima, i nipošto ne bi prihvatio da sudjeluje u komemoraciji s Počasnim bleiburškim vodom, opskurnom organizacijom čiji članovi ni danas ne vide ništa sporno u zločinačkom ustaškom režimu, jer smatraju, kao i mnogi, kao i bivši hrvatski predsjednik Tuđman, da taj režim nije bio samo fašistička „kvislinška tvorba“ i nacistička marioneta smrti, nego i „izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“.

Dvolični Tuđmanov stav, red partizana, pa red ustaša, po potrebi zastupa i većina ljudi u Katoličkoj crkvi. A dok je tako, komemoracije blajburških žrtava ostat će u sjeni (dnevno)političkih zloupotreba i razračunavanja. Mnogi biskupi i svećenici Katoličke crkve, a kako će drukčije misliti odani katoličko-hrvatski puk nego kao njihovi pastiri, smatraju da je ustaška Nezavisna Država Hrvatska najcjelovitiji povijesni, zemljopisni, kulturni i religiozni izraz hrvatstva, a da je Ante Pavelić oličenje najmudrijeg vođe, poglavnika i ljubitelja hrvatskoga naroda. Tuđman je sve te povijesne silnice ujedinio, usavršio tisućljetne težnje i posuvremenio granicu poglavnikove ljubavi prema svome hrvatskom narodu pomaknuvši je s Drine na Herceg-Bosnu. I što su oni i njihovi pobočnici više voljeli Bosnu, Bosna je sve više ostajala bez Hrvata. Sve se više slavilo svoju nevinost, svoje žrtve i poraze, i sve se dalje odmicalo od stvarnoga života.

Sve dok se tako bude mislilo o NDH i Herceg-Bosni, o Paveliću i Tuđmanu, ponajprije u BiH, imat ćemo nemoralno političko ponašanje, licemjernu crkvenost i kognitivnu šizofreniju. Sve dok se budu izjednačavali totalitarizmi, nacizam i komunizam, kao da su jedni te isti ljudi u isto vrijeme bili protagonisti i jedne i druge ideologije, sve dok se u Crkvi budu više citirala vjerska prava (pravo na misu) ili se pozivalo na rezolucije i pravne konvencije koje se koriste kao maska da se zaobiđe evanđelje i humanost, sve će biti čvršći hod unatrag, u nepostojeću bolju prošlost, dakle, u samoizolaciju od svijeta i zdrave budućnosti. Kad se izjednači totalitarizme, onda se protagoniste vlastitog totalitarizma smatra herojima, a one na suprotnoj strani zločincima; vlastite se žrtve umnažaju, a one na drugoj strani umanjuju, preziru i negiraju. Kad se govori da se osuđuju svi zločini, a u to se kunu svi samo da lakše prijeđu na osudu drugoga, onda to redovito znači da su tuđi zločini daleko veći od naših. Kad se kaže da svim žrtvama treba odati poštovanje i počast, redovito to znači da su istinske žrtve samo naše, dok druge, njihove, ako i ne negiramo ili ne umanjujemo, za njih uopće ne marimo ili ih odstranjujemo u tobožnju nuspojavu ili povijesnu, čak božansku nužnost. U takvoj izopačenoj konstrukciji koja se predstavlja i humanom i religioznom biva razumljivo da četverogodišnjeg ustaškog terora u Sarajevu nije ni bilo, ili ako ga je bilo, on je bio nužan, u svakom slučaju ustaško zlo nije ništa prema komunističkom zlu!

Desetljećima mnogi crkveni poglavari manipuliraju svojim vjernicima kojima Bleiburg predstavljaju isključivo kao „križni put“ hrvatskog naroda, a prešućuju činjenicu da je ustaško vodstvo povelo vojsku i civile na Bleiburg, čak i maloljetnike, da je većina onih koji su pozivali na povlačenje od Hercegovine do Save i iz Zagreba u Austriju osigurana pobjegla od svoga voljenog naroda. Deseci tisuća unesrećenih im je trebalo da odvuku pažnju sa sebe kako bi se u tom sveopćem metežu mogli skrasiti na sigurno. Dosta je spomenuti poglavnika Pavelića i sarajevskoga nadbiskupa I. E. Šarića. Pa nisu partizani odveli ljude na Bleiburg! Dakle, zločini ustaškog režima se prešućuju i umanjuju, ne želi se ni čuti za ljudsku mizeriju zločinaca Pavelića, jasenovačkog i sarajevskog dželata V. Luburića i sličnih, ali se potenciraju partizanski kojih je, doista, bilo i to u sistematskom osvetničkom bijesu odmah nakon Drugog svjetskog rata.

Povijesni dokumenti pokazuju da partizansko-komunističke vlasti nisu poduzele ništa da spriječe progon i ubijanje zarobljenika na marševima smrti niti su kasnije kaznili počinitelje zločina. Uz to, nakon rata, sve uz znanje J. B. Tita, komunističke vlasti nisu dopuštale da se istraže blajburški zločini, te su svojom lažnom bezgrešnošću i željom da se sačuva čistoća narodno-oslobodilačke borbe, i sami pridonijeli da blajburška tragedija postane zabranjena tema, dugoročna trauma, koja je otvorila mogućnosti da se idealizira krivi put, a zlo prikaže kao dobro, čak kao mučeništvo. Tolika desetljeća neslobode mišljenja, tolika desetljeća udbaške kontrole i mišljenja i govora, prouzročila su ne samo šutnju nego i neznanstvenost, ogromnu historijsku zatucanost i selektivnost, epski primitivizam u pogledu na prošlost, takvu bahatost neznanja i nehtijenja da se prihvate povijesne činjenice, ponajprije vlastiti zločini.

Komemoracija blajburških žrtava, kojoj je pokrovitelj Sabor Republike Hrvatske, izazivala je i dosad žestoke reakcije u Austriji i u Hrvatskoj, ali ne toliko u Bosni i Hercegovini, dok nije najavljena misa u Sarajevu. Čini se da se Austrija, zahvaljujući ove godine i pandemiji koronavirusa, konačno rješava masovnih blajburških komemoracija s ustaškom simbolikom i nacionalizmom ostrašćenih govora i propovijedi, i sve su prilike da će se one u budućnosti obilježavati u Zagrebu i Sarajevu. Blajburška trauma se na taj način vraća kući, onamo gdje je i divljalo ustaško zlo koje je do stradanja na Bleiburgu dovelo. Ima logike i pravde, one nacionalističke, u tome da balast naše prošlosti i naših zločina ne opterećuje druge (Austriju) i da se vraća onima koji konstantno odbijaju da se suoče sa svojom zločinačkom prošlošću. Ima nacionalističke logike i u tome da su se režiseri blajburške komemoracije, nakon što su austrijske vlasti pooštrile mjere za blajburška okupljanja, dosjetili da na Bleiburgu glavni ne bude nitko od hrvatskih biskupa, nitko iz EU, nego kardinal od Bosne, jer je on već provjereni znak svehrvatskog jedinstva. A kad se ne može na Bleiburg, nastavlja se dalje, što u taštini, što u neznanju i zanemarivanju konteksta, što logikom obmane, pa se svehrvatsko blajburgovanje neće dogoditi nigdje u matičnoj domovini ustaštva, ni na Širokom ni na „Groblju mira“ iznad Mostara, nego ga treba preseliti i slaviti nigdje drugdje nego ondje gdje je hrvatstvo najmalobrojnije i najranjivije, u Bosnu, i to u srcu Bosne – u Sarajevu. Uvijek je nacionalizmu prva žrtva njegov najslabiji sunarodnjak. Time se završava jedna od najmračnijih dionica blajburškog križnog puta.

Da će slavljenje mise za žrtve Bleiburga u Sarajevu izazvati žestoke i burne reakcije, moglo se i pretpostaviti, osim onih koji u Sarajevu i u Bosni ne žive i koji o Sarajevu i Bosni, o tim tako usložnjenim odnosima, ne misle razborito, etično i vjernički. Poznato je da su sarajevski građani u vrijeme Endehazije, ponajviše Židovi i Srbi, pretrpjeli stravične zločine ustaškog režima koji je u ono vrijeme podržavala i većina ljudi u Katoličkoj crkvi i Islamskoj zajednici. Da kardinal Puljić doista želi raskrstiti s ustaškom ideologijom, onda misu za žrtve Bleiburga ne bi organizirao s Počasnim bleiburškim vodom, Čovićevim i Ljubićevim Hrvatskim narodnim saborom i Hrvatskim saborom iz Republike Hrvatske. Zar zdravoj pameti i etičnosti nije poniženje da na misi za žrtve Bleiburga profitiraju, kad je riječ o Hrvatima u BiH, bivši članovi crvene partije, a sadašnji nacionalisti i unesrećitelji svoga naroda? Kao što će jednako od mise za žrtve Bleiburga profitirati i takozvane probosanske i bošnjačke političke partije koje ovih dana potresaju zastrašujuće korupcijske i kriminalne afere. A sve to ide u prilog i srpskom nacionalizmu u Republici Srpskoj koji se ponajviše održava zahvaljujući politici HDZ-a i HNS-a.

Budući da je stvar tako delikatna, kardinal bi sam trebao progovoriti jasno i nedvosmisleno, a ne čuditi se i biti u nevjerici odakle tolika kritika zbog mise i ne bi trebao dopustiti, kao prvi u Crkvi, da se u tobožnjoj obrani njega i Crkve takmiče političari, stranke i udvornički pojedinci, među kojima neki to ne čine kao branitelji Crkve i kao ožalošćeni vjernici za nevino stradalima, nego kao vjerni nasljednici M. Bobana, patološkoga mrzitelja Bosne, koji je kardinalu davno nudio da se seli iz Sarajeva, ili kao epigoni zlatoustoga Čovića koji makijavelističkom taktikom pomiruje najviše sebe nedosljednog, misleći da svi nasjedaju na njegovo ljeporječivo zaglupljivanje o bosanskim Hrvatima ili da boluju od zaborava njegovih ne tako davno izrečenih opskurnosti da su u Sarajevu ostali oni Hrvati koji nemaju kamo ili koji ne misle. Uostalom, sve to zna kardinal Puljić. Zna i da kad god se moli i slavi misa za pokojne, da se to čini bez bučnih riječi, skrušeno i bez pompe. Sve drugo je samo političko demonstriranje dvoličnosti. U nas je, međutim, odavno poznato da su žrtve, i vine i nevine, tek puki brojevi za naša sebična i nemilosrdna potkusurivanja.

U mnoštvu reakcija koje su ovih dana preplavile bosansko-hercegovačke medije, pojavljuju se i one institucije, udruženja i pojedinci koji o blajburškoj tragediji slabo ili gotovo ništa ne znaju, niti žele čuti i za kakvo stradanje nekih drugih nevinih, kojima je strana empatija za druge, koji zapravo, ni sami nisu raskrstili sa svojom zlom prošlošću, svojim fašizmima, fašizmom u srcu antifašizma, koji su jedva dočekali da svoju etničku i vjersku nesnošljivost, svoje frustracije, svoj bijes prema Čoviću i njegovu HDZ-u, uvijek upakirane u građansko-antifašističko ruho i bosanski patriotizam, iskale prema malobrojnim sarajevskim katolicima i Hrvatima. Među prvima i najžešće su reagirali hrvatski član Predsjedništva BiH Ž. Komšić i njegova bivša stranka SDP koja svojom dosadašnjom politikom samo razbaštinjuje sve pozitivno kako iz partizanskog i antifašističkog pokreta tako i iz sfere socijalne osjetljivosti za svoje ugrožene sugrađane. U hinjenom antifašističkom zanosu, u toj kvazireligijskoj opijenosti titoizmom i revolucionarnom prošlošću koja uopće nije bila tako svijetla i sjajna, ti umišljeni bezgrešnici zaboravljaju da su ne tako davno, nedavne 2011. godine, uz zgražanje stvarnih antifašista, sastavili Federalnu vladu u kojoj se našla i Hrvatska stranka prava (HSP) sa svojim Glavnim stanom i ustaškom simbolikom i koreografijom. Nekom se podsjećanje na ovu ružnu epizodu iz prošlosti SDP-a može u ovom trenutku učiniti ciničnim, kao podvala njihovom tobože samorazumljivom patriotizmu i očuvanju države, ali prvu službenu i k tome inicijalnu ustašizaciju Sarajeva i Bosne i Hercegovine su proveli upravo deklarirani socijaldemokratski antifašisti iz SDP-a koji ovih dana galame i pjene te tako straše malobrojne katolike i Hrvate u Sarajevu. Oni se još nisu oslobodili stare ideološke matrice po kojoj su Hrvati uvijek nacionalisti i ustaše, ako i nisu stvarno, jesu potencijalno. Zato razni politički lešinari neprestano njeguju blagotvornost zaborava ondje gdje im odgovara, a povlače krivnju drugima i zarađuju na mrtvim dušama. I nigdje se ‘stari kadar’ nije uvukao u nacionalističke i kvaziantifašističke stranke kao na našim prostorima.

Oglasio se i sarajevski mitropolit Hrizostom. I najavio ni manje ni više nego prekid svake suradnje sa sarajevskom Nadbiskupijom i kardinalom Puljićem, otkazivanje molitvenih osmina za jedinstvo kršćana, pitajući se tobože zatečeno „kako je to moguće u jednoj crkvi“. Mitropolit je, čini se, više reagirao kao političar i uvrijeđeni Srbin, a manje kao kršćanin, te je prilično lako odustao od kršćanskog zajedništva na koje ga poziva evanđelje, a ne samo konkretno ponašanje nekoga katoličkog hijerarha ili međunarodna zajednica da se s kolegama drugih vjera radi u međureligijskom vijeću. Mitropolita treba podsjetiti da su „izvitoperene vrednosti“ ne samo „moguće u jednoj crkvi“ kao što je katolička, nego da su one česte i u njegovoj, Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Predstavnici Islamske zajednice i Katoličke crkve se jednako zgražaju kad njihovi kolege iz Srpske pravoslavne crkve s M. Dodikom na čelu, koji je također ovih dana zauzeo antifašističku pozu i ulogu renomiranoga srpskoga historičara pribrajajući čak biskupa Strossmayera među neprijatelje srpskoga naroda i nadahnitelja ustaških zločina, niječu etničko čišćenje po BiH i genocid u Srebrenici i tako se ponašaju kao da su najneviniji, žrtve svih ratova, a najviše ovih zadnjih. Mitropolita treba podsjetiti da je laž ono što izgovara laktaški despot Dodik: „Iz straha od Jasenovca i iz želje da se ne ponovi stradanje stvorena je Republika Srpska kao sinonim te slobode.“ Ne mogu se ni Vukovar ni Srebrenica, ni mnoga druga stratišta srpskoga velemajstora smrti opravdati Jasenovcem, kao što se ni ustaški zločini ne mogu pravdati srpskim hegemonizmom i nasiljem u Kraljevini Jugoslaviji ni popraviti ni najsvetijim misama za blajburške žrtve, niti se u nebo vapijući grijesi velikosrpske ideologije mogu oprati skandaloznim izjavama patrijarha Irineja o Republici Srpskoj kao srpskoj državi, kao što se ničim ne može opravdati ni ponašanje pokojnoga mitropolita Nikolaja Mrđe iz njegova šibenskoga mandata i razdoblja balvan revolucije i sličnih ratno-huškačkih ponašanja srpskih jerarha. I ovdje se potvrđuje činjenica da je lakoća izricanja optužbi na račun drugih, obrnuto proporcionalna spremnosti na suočavanje s vlastitim zabludama, zločinima i vlastitim fašizmima.

Duga je lista neprincipijelnih i nevjerodostojnih reakcija koje su se ovih dana pojavile u javnosti. Svakako mora biti spomenut i dvoličan odnos sadašnjih sarajevskih vlasti prema ustašama iz reda bošnjačkog naroda. Kad bošnjački član Predsjedništva BiH Š. Džaferović tobože zabrinuto poziva kardinala Puljića da otkaže komemoraciju i misu za Bleiburg, i s pravom upozorava na Luburićeve zločine po Marijin dvoru, trebao bi pozvati i sarajevske vlasti u kojima sudjeluje i stranku iz koje dolazi (SDA) da, na primjer, ukloni ime ustaše Mustafe Busuladžića sa škole i omogući, na primjer, imenovanje sportske dvorane po Goranu Čengiću… Ali to se neće dogoditi jer SDA i dio Islamske zajednice koriste sadašnju situaciju da se prijetvorno prikopčaju na antifašizam i da dio kolektivne prošlosti, mračnu dionicu ustaštva Hrvata muslimanske vjeroispovijesti, zaniječu kao nešto njima posve tuđe. Podsjećamo da na blajburškom spomeniku stoji i muslimanski znak, kao i da na blajburškim komemoracijama sudjeluju neki predstavnici Islamske zajednice. Izgleda da se dobrom dijelu bošnjačkih vođa ukazala jedinstvena prilika da opet poboljšaju kolektivnu prošlost, da je bezbolno deustašiziraju lažno se skandalizirajući nad svojom braćom Hrvatima iz prošlosti, ili da barem nekako naprave kohabitaciju antifašizma i ustaštva, slično kako, po oprobanom mitomanskom receptu nacionalističke bošnjačke historiografije, istodobno tuguju za bosanskim kraljevstvom, Kulinom i Katarinom, a hvale osmanske osvajače kao osloboditelje koji su to kraljevstvo srušili.

Kardinal Puljić je nerazborito postupio odlučivši da se blajburška komemoracija održi u sarajevskoj katedrali i ne umijući da sav taj bijes, nakupljen što od neznanja, što od nametnute šutnje, nepravdi i patnje, što od starih trauma prošlosti, kanalizira i stiša. Povrijedio je žrtve ustaškog režima, jer misu nije odvojio od politike i Počasnog bleiburškog voda koji ustaški režim nostalgično slavi. Uvreda je to i za nevine blajburške žrtve, koje je ustaška ideologija pozvala na bijeg pred partizanima, a zatim ih njima izručila na milost i nemilost. Najavljena misa za blajburške žrtve razotkrila je sljepoću duhovnih i političkih vođa katolika i Hrvata u Hrvatskoj i BiH prema Bosni i Sarajevu, ali istodobno i licemjerje bosansko-hercegovačkih antifašista, svih onih bukača koji pod maskom prosvijećenoga građanstva povijest svoje zemlje uopće ne poznaju niti žele upoznati druge i drugačije pored sebe, koji se velikim dijelom ponašaju prema matrici – tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo!

Bleiburg je postao daleko više od simbola. On je za Hrvate i druge koji su se našli na Bleiburgu, ako hoće priznati, a bilo je svih vrsta, od četnika do belogardejaca…, prošlost koja još nije završila. Bleiburg je više od rodnoga mita stradalničke nacije i više od neupitnoga mita pravedne osvete partizanskih pobjednika. Ali ne može značenje Bleiburga objasniti ni otkupiti ni najiskrenija molitva sve dok ne postane mjesto i simbol istinskoga pokajanja. Zlu prošlost ne opravdava ni Bog ni ikakva njegova svetinja bez kajanja i zadovoljštine za nanesene nepravde. Misa nije stoga nikakav magijski štapić kako da se utekne od sebe, od stvarnosti, da se popravi loša prošlost zločinačkog ustaškoga režima, da nas drugi prihvate kao da se ništa nije dogodilo, nego skrušeno stajanje pred Bogom, vlastito kajanje (mea, a ne tua/vostra culpa) jer smo mi druge razapinjali na križ. Kad se ne prizna loša politika i kad se ne suočimo sa svojim zločinima, onda se poseže za lažima, ugroženošću ili čak za mržnjom, i nastoji se zavući u nedodirljivost svetinje, optužiti opet nevine, pa onda na sve navući pozlatu svetih obreda.

Što je naša prošlost krvavija, to smo tvrdoglaviji u nepriznavanju svoje i grešnosti svojih predšasnika. Što smo zagriženiji u svoje povijesne obmane, to žarče slavimo mise i iskazujemo hvale božanstvu nacije i svoje ideologije. Što više molimo ili odajemo slavu samo svojim žrtvama, to više isključujemo druge i strašimo ih da su opasnost i zlo u mjestima gdje živimo. A kao strašljivi ljudi, koje uvijek netko treba braniti od zlih susjeda, i koji se uvijek trebaju skrivati iza neke neupitne strukture ili institucije, naroda i Crkve, svoj strah, pa i mržnju prema protivnicima, maskiramo nerazboritom hrabrošću i povrijeđenom taštinom lažnih boraca za istinu i pravdu, i to najčešće nigdje drugdje nego upravo ondje gdje su životi postali najjeftiniji i gdje je ljudsko zajedništvo najlomnije. Ondje gdje treba najviše tihe molitve, ondje ima najviše bukačkoga farizejizma. Ondje gdje treba najviše kajanja i milosrđa za bližnje, ondje je najviše ohole pravovjernosti i divlje osvete.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close