Analizavijesti

Dodikovo poigravanje s agremanom

HAJRUDIN SOMUN

I da su mu drukčije predlagali savjetnici – kojih, uzgred, svaki član Predsjedništva ima za sebe i svoju vanjsku politiku – Dodik ih ne bi slušao, pogotovo one koji nisu njegovi

Vjerujem da to što radi Milorad Dodik, protiveći se davanju agremana novom njemačkom ambasadoru Thomasu Fitschenu, neće navesti Njemačku da čak uskrati podršku Bosni i Hercegovini u procesu dobijanja kandidatskog statusa u EU, kako pretpostavljaju neki uticajni berlinski mediji. On se već posipa pepelom, s tim što to prepušta svojoj prvoj saradnici Željki Cvijanović. Ali velika šteta je već nanesena ne njemu, jer ga nije bilo briga ni za ozbiljnije stvari koje je činio pa mu je opraštano od takozvane međunarodne zajednice, uključujući i Njemačku. On će se još jednom poslužiti entitetskom skupštinom i kad treba da se izvuče iz škripca u koji ga dovodi politika rastakanja zemlje u čijem Predsjedništvu sjedi i u koje je zbog toga i zasjeo.

Nanesena je velika šteta ugledu cijele Bosne i Hercegovine, jer u svijetu ne pije mnogo vode ono što kaže Šefik Džaferović da “to (Dodikovo odbijanje agremana) nije stav Bosne i Hercegovine, već lični stav jednog člana Predsjedništva BiH”. On ima ustavno pravo da zastupa cijelu zemlju. U svijetu će reći da država BiH odbija agreman ambasadoru jedne Njemačke. I još jednom se pitati: “Kakva je to država od tri i po miliona ljudi koja ima tri predsjednika i iz koje već četvrt vijeka stižu samo vijesti o problemima i podjelama?”

Odgovor bi mogao početi činjenicom da je nekoliko vodećih sila tog svijeta stvorilo takvu državu monstruoznog državnog uređenja. Ali kad je već takva, pitam se, zajedno s kolegama koje su se dugo bavile istim diplomatskim poslom, da li se mogla izbjeći takva blamaža s odbijanjem agremana. Blamaža je, naravno, prije svega politička i može imati političke posljedice, ali da se koristio minimum diplomatskog znanja, ustvari volje da se ono primijeni, to se ne bi dogodilo. Iz odgovora koji je već davao u medijima mlađi kolega Slobodan Šoja, razumijem i slažem se s njim da se problem prvenstveno svodi na samu ličnost Milorada Dodika, kome je, što kaže, “važno ostati dosljedan, pa i u ludilu i apsurdu”.

I da su mu drukčije predlagali savjetnici – kojih, uzgred, svaki član Predsjedništva ima za sebe i svoju vanjsku politiku – Dodik ih ne bi slušao, pogotovo one koji nisu njegovi. Rekli bi mu, pored ostalog, da se agreman za ambasadore traži diplomatskim putem, uglavnom pismenom notom, a može i usmeno, neformalno. Ime ambasadora se ne objavljuje prije nego što “zemlja prijema”, odnosno država u koju ide, ne da agreman. Tako se diplomatskim rječnikom naziva saglasnost otkako postoje savremena diplomatska predstavništva, a postoje od početka 16. vijeka, kada pape imenuju svoje nuncije, a italijanski gradovi-države svoje ambasadore. Ukoliko agreman ne stigne poslije dva, a najviše tri mjeseca, smatra se da je odbijen. Ali ni tada se ne ide u javnost, jer se odbijanje često uzima kao uvreda suvereniteta jedne zemlje. Otkad postoji, u diplomatiji se nastoji prešutjeti kad se dvije zemlje ne slažu u nečemu, pa i u davanju agremana. Ruski car Nikolaj je, na primjer, 1832. godine odbio agreman britanskog lorda Canninga samo zato što je unaprijed obznanjeno njegovo ime.

Njemačka diplomatija se u ovom našem slučaju nije držala tradicije “prešućivanja”, pošto je već poslije dva dana tražila službeno obrazloženje Dodikovog veta. U Berlinu su bili prosto izazvani svim onim što je Dodik govorio o Njemačkoj povodom nedavno usvojene rezolucije Bundestaga o BiH ili o visokom predstavniku Christianu Schmidtu. Kako prešutjeti sve to ili, kako kaže hrabra banjalučka analitičarka Tanja Topić, da se i ovom prilikom Dodik “služi u svrhu bildanja nacionalnih mišića, prikazivanja opozicije kao izdajničke i Njemačke u jednom vrlo negativnom kontekstu, poistovjećujući je sa Njemačkom iz Drugog svjetskog rata”.

U povijesti diplomatije bilo je slučajeva odbijanja agremana zbog religiozne ili nacionalne pripadnosti imenovanog ambasadora, zbog njegovog bračnog stanja ili krivične odgovornosti. Ni ja, ni kolega iz moje generacije Ibrahim Đikić se ne sjećamo nekog takvog slučaja iz naše službe u bivšoj Jugoslaviji ili Bosni i Hercegovini.

Doduše, Grci i Bugari su unaprijed davali do znanja da su protiv imenovanja ambasadora iz Jugoslavije makedonskog porijekla pošto nisu priznavali, i još se ustežu da to učine, makedonski narod i jezik. Donedavno se saudijski dvor nije slagao da nemusliman bude ambasador većinski muslimanske zemlje. Sveta stolica je sve do 1970-ih prihvatala samo ambasadore muškog pola. A ni muškarce koji su bili oženjeni pa razvedeni nisu željeli da ih se šalje u Vatikan. Kažu da je jedan takav bio iz Jugoslavije. A ja dobro poznajem muškarca iz nezavisne Bosne i Hercegovine koji se nije razvodio, niti je njegov agreman odbijen od Svete stolice, nego je prijevremeno povučen iz Vatikana na traženje iz vlastite zemlje. Bio je bosanski Hrvat, formalno i katolik, dobro obrazovan i sa izvanrednim znanjem francuskog jezika, ali se vodećoj hrvatskoj stranci, pretpostavljam HDZ-u, nije svidjelo da ih kod pape predstavlja bivši komunista, pa su ga povukli poslije dvije godine službe.

U diplomatskoj historiji bilo je i nezgodnog, ali rijetkog povlačenja već datog agremana. Holandska diplomatija je, na primjer, 1952. godine povukla već zatraženi agreman za svog ambasadora u Južnoafričkoj Uniji, pošto se u međuvremenu saznalo da je 1940. čestitao Hitleru okupaciju Holandije.

Slučaj Dodikovog veta davanju saglasnosti za njemačkog ambasadora Fitschena ne može biti nezgodniji. A nema ništa s diplomatijom, nego njegovom namjerom da se pred izbore u BiH prikaže prvim i nezamjenjivim voždom Srba u Bosni i Hercegovini. I drugim Srbinom u Srbiji. I da se uzgred dodvori Kremlju kao vjerni igrač u turbulentnom balkanskom timu privrženika Putinove Rusije koji se hrabro nosi i sa najsnažnijom silom zapadne Evrope. Njegova je namjera bila, kako sam kaže, “dovesti tu veliku zemlju koja se zove Njemačka u poziciju da razgovara sa nama.” Još je dodao: “Nemojte o nama, nego sa nama”, pa se samo nadam da mu njemačka vlada i diplomatija neće popustiti i otići u Banjaluku po agreman za ambasadora Fitschena, nego da će ga on strpljivo sačekati iz Sarajeva. Jer se događalo da visoki izaslanici iz Evropske unije, a jedna je bila baš Njemica, odu na noge Dodiku da ga zamole da odustane od referenduma, na primjer.

Izvor

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: