Analizavijesti

Da li je u Ukrajini već na djelu genocid?

HAJRUDIN SOMUN

Putinovi zločini u Ukrajini, ili možda samo u jednom njenom gradu kao što je Mariupolj, vjerovatno će se jednog dana lakše i brže utvrditi kao genocid nego što je to učinjeno sa Srebrenicom

Na pitanje da li je sve što ruska armija radi u Ukrajini već genocid odgovor se traži otkako je američki predsjednik Biden 13. aprila u državi Iowi, prolazeći pored novinara, suzdržano odgovorio da su to ratni zločini, a onda se vratio i bez kolebanja rekao: “Mislim da je genocid, yes”. Sutradan je kanadski premijer Trudeau, upitan šta misli o Bidenovoj izjavi, takođe rekao: “Sve više i više možemo govoriti o genocidu”. Ukrajinski predsjednik Zelenski je poslije tri dana pozvao predsjednika Macrona da dođe u Ukrajinu i lično se uvjeri da ruske snage tamo provode genocid. Macron je odgovorio da za sada takav termin ne želi upotrijebiti, na što se Zelenski požalio da ga “veoma boli” odbijanje francuskog kolege.

DUBOKA ZABRINUTOST

Ukrajinski predsjednik je, naravno, od početka ruske invazije mislio da se radi o genocidu. On je tako tumačio namjere ruskog predsjednika Putina iskazane prvog dana invazije, 24. februara, da ne samo okupira njegovu zemlju nego cijeli ukrajinski narod istovremeno privede “ruskom svijetu”, kako je prošlog ljeta objasnio u svojoj tezi o nepostojanju ukrajinskog naroda. Na inicijativu iz Kijeva, Međunarodni sud pravde (ICJ) je već 16. marta zatražio od Rusije da odmah obustavi svoje vojne operacije u Ukrajini, a njegova predsjedavajuća sutkinja Joan Donoghue je rekla da je “Sud duboko zabrinut zbog upotrebe sile od Ruske Federacije u Ukrajini, što postavlja vrlo ozbiljna pitanja međunarodnog prava”. U “privremenim mjerama” ICJ se, međutim, nigdje ne spominje genocid, kako je ukrajinska vlada tražila u svom zahtjevu obrazlažući ga poznatom Konvencijom UN-a o genocidu iz 1948. godine.

Prije desetak dana u sarajevskom hotelu Evropa priređen je workshop, odnosno radionica na kojoj se raspravljalo o genocidu u Mijanmaru, ali kao da nikome nije bilo stalo da se o tome sazna. Meni se prethodno javio jedan od učesnika iz Bangladeša, ali sam mislio da nije ni došao, pošto nije bilo informacije u hotelskom programu, niti je ijedan poznati medij javio o tom skupu za koji ću kasnije saznati da su ga organizovali Aranak Rohingya National Organization & Hasene International. Prva je organizacija Rohindža muslimana iz Mijanmara, izbjeglih u Ameriku, a druga, pretpostavljam od Turske promovisana, organizacija Hasene za podršku turkijskim muslimanskim narodima sa sjedištem u njemačkom Kölnu.

Rečenog učesnika, profesora Habiba Siddiquija iz Bangladeša s adresom u američkoj Philadelphiji, tako nisam uspio ni vidjeti, iako sam negdje imao njegovu veoma dobru kritiku Vance-Owenovog plana za Bosnu i Hercegovinu iz 1992. godine. Javio mi je da je glavna tema workshopa u Sarajevu, na kojem su učestvovali eksperti iz desetak zemalja, bio genocid nad Rohindža muslimanima, da je uzgred spominjan genocid u Srebrenici, ali da tamo nisu odvedeni, kao što je želio. Anonimnost tog sarajevskog skupa mogla bi se tumačiti službenom politikom Turske da se izbjegava sam spomen genocida u organizacijama pod njenim pokroviteljstvom. Turska je jedna od rijetkih Bosni i Hercegovini prijateljskih zemalja čiji parlament nije donio rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Na tom sarajevskom skupu, naime, takođe je podržan zvaničan stav SAD-a da su Rohindža muslimani iz Mijanmara žrtve genocida i zločina protiv čovječnosti, o čemu je UN i svjetsku javnost 21. marta obavijestio državni sekretar Antony Blinken. To priznanje se dugo očekivalo, pošto zločini koje je počinila armija Mijanmara, uključujući brutalna ubistva, torturu, silovanja žena i spaljivanje čitavih mjesta gdje je živjela ta muslimanska etnička manjina nekadašnje Burme – kojih milion već pet godina pati u izbjegličkim logorima u Bangladešu – spada u osnovne karakteristike genocida.

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back to top button
%d bloggers like this: