kultura

Čudovišta su skrivena među nama

Ivana Šojat

Volimo se tješiti, zapravo lagati da nismo znali, slutili, da ”ništa nije upućivalo na to” da će ovo ili ono dijete izrasti u smeće, u zlo biće, u izvana sabranog, pristojnog, naočitog monstruma.

Ne želimo si priznati da smo slutili, pa čak i znali, bili uvjereni još odavno, od prvog trena, ali šutjeli.
Ne želimo da nam se u svijest i savjest usadi činjenica da smo pokraj čudovišta prolazili kao ljudi koji ulicama grada kojim upravlja tiranin prolaze pokraj ljudi obješenih o kandelabre, da smo se čudovištu htjeli umiliti kako bi prema nama bio milostiv, sućutan. Čak i ako smo od zore vremena, našeg vremena znali da u tom stvorenju nema ni trunke sućuti ni prema kome.

Volimo mudrosloviti, pa olako izjavljivati kako moć i novac mijenjaju ljude. Kao da moć i novac nisu samo lakmus-papir za potpuno razotkrivanje.

Jer: ne pretvara lakmus-papir tekućinu u lužinu ili kiselinu. Jednako tako ni bogatstvo, ni moć, ali ni ratno stanje ne pretvaraju ljude u mrska čudovišta.

To i jest ono najstrašnije. Čudovišta su skrivena među nama. Sve do prve prilike koja im se ukaže da nekažnjeno mogu činiti svoje devijacije u normalnim okolnostima kažnjive zakonom. Ili do prvog okidača koji nadilazi njihovu sposobnost samokontrole.

U sjećanje mi se urezala reportaža jedne francuske televizijske mreže o pokolju u Ruandi. Nekoliko minuta te reportaže čini svjedočenje jednog od koljača, jednog ”kotačića” u ogromnom pokolju.

To i jest ono najstrašnije. Čudovišta su skrivena među nama. Sve do prve prilike koja im se ukaže da nekažnjeno mogu činiti svoje devijacije u normalnim okolnostima kažnjive zakonom. Ili do prvog okidača koji nadilazi njihovu sposobnost samokontrole
Posve smireno, bez ikakvih emocija, bez imalo ganuća, taj je ”čovjek” u detalje prepričavao kako su on i njegovi ”suborci” upali u selo s mačetama i počeli sjeći sve što im se našlo na putu. Objašnjavao je i kako se nekoliko puta pokliznuo na krvi koja na tlu (znate) postaje jako skliska.

Onda se kratko nasmiješio i nadovezao kako je u jednom trenutku krajičkom oka vidio da netko pokušava pobjeći.

”Bio je to dječak od dvanaest ili četrnaest godina”, kimao je glavom. ”Da, da! I trčao je prema plantaži banana… Sustigao sam ga i mačetom razvalio po glavi. Pukla je, raspuknula se. Glava. Kao kokosov orah”, skupio je prste obje ruke, pa ih raširio kao latice, valjda da dočara to cijepanje dječje lubanje.

”Još se trzao kad sam ga bacio u jarak i malo zatrpao zemljom”, ponovno je kimao glavom kao da je ponosan na samog sebe, kao da je tim plitkim ukopom načinio dobro djelo.

Čudovišta su čudovišta zato što nemaju misao o drugima. Drugi su im dekor. Da bi bila čudovišna ne treba im nož, ni mačeta, ni puška.

Ima naime i čudovišnih moralnih nakaza koje će novac prikupljen u humanitarne svrhe bez grižnje savjesti potrošiti na ”kocku, drogu i kurve”.

Priču o privatizacijskom hororu već smo vidjeli. I u toj su priči glavni akteri bile moralne nakaze, čudovišta.

No mi smo blagi. I šaljivi. I skloni pravdati, obrazlagati sve. Vele da je to kršćanski. To pravdanje.

Mater ili otac što ih je batinama zbog novca ubio sin (inače miran dečko) sigurno su potomku išli na živce, provocirali ga.

I sigurno je žena u minici bila previše izazovna, pa silovatelj nije mogao izdržati.

Lopovi u odijelima nisu krali, nego su se snašli.

I sve je nekako parodija, crnjak.

Sve se pretvorilo u ozračje u kojem je teško živjeti bez čuđenja kaosu, u ozračje iz kojeg mladi bježe ne toliko zbog trbuha koji žudi za kruhom, koliko zbog tjeskobe, zbog luđaštva pojedinaca koji su svoj amoral nametnuli kao načelo, zbog definicije samog morala koja se tektonski promijenila do sumanutosti.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button