kultura

Bošnjaci između Istoka i Zapada

 Šaćir Filandra

Kraj socisjalizma bila je i prilika da Bošnjaci sad samostalno i slobodno definiraju svoj ukupni društveni i politički profil. Ipak, takva mogućnost je samo teorijski postojala. U praksi su povijesno determinirani društveni odnosi određujuće uticali na svaku, pa i bošnjačku politiku. Zato je bošnjačko političko profiliranje bilo ideološko i odvijalo se u duhu suprotstavljenih ideologija 20. stoljeća. Kao što smo vidjeli, Latić bosanske muslimane određuje iz horizonta islama pozicionirajući ih između socijalizma i parlamentarne demokratije, odnosno između komunizma i kapitalizma, kako je to više decenija ranije o sličnom pitanju odredio Mustafa Busuladžić. Busuladžić je na vrlo dosljedan i uvjerljiv način političko i društveno pozicioniranje bosanskih muslimana svoga doba izvodio iz njihovog islamskog svjetonazora. Njegovi stavovi u znatnoj mjeri odredili su i samog Izetbegovića. Busuladžić je zagovarao nesudjelovanje bosanskih muslimana u suprotstavljenim ideološkim pokretima svoga doba, socijalizmu i fašizmu. Islam “…ne može da se stavi na stranu ni jednog ni drugog”[1], bio je njegov stav. Oba ta pokreta izraz su zapadnog svijeta, svijeta bez božanskog utemeljenja, “…očajnički i zato destruktivni i zločinački pokušaji da se u svijetu u kojem je smisao dokinut nađe izlaz, uporište i utočište”[2]

Srednji put

Muslimani ne smiju dozvoliti da ih sunovrat Evrope povuče za sobom. Oni trebaju tražiti vlastite oblike organiziranja i življenja u savremenom svijetu obilježenim ateizmom i tehničkim univerzalizmom. Na tragu Spenglera, omiljenog među bosanskomuslimanskom inteligencijom tog vremena, i Tahir Dautbegović je vjerovao u neumitnu propast Zapada, zbog njegovog vjerovanja u slobodu volje nasuprot postojanju duše/Istoka[3]. Kasnije, po istom metodološkom modelu, Alija Izetbegović islam smješta “između” Istoka i Zapada, između religioznog i materijalističkog svjetonazora, definirajući ga kao pokušaj da se shvati i prihvati, a zatim prevlada ovaj primarni dualizam svijeta. Po našem mišljenju Izetbegović krajnje shematizirano i pojednostavljeno islam pozicionira na sredini između kršćanstva i socijalizma, i određuje ga kao “srednji put”, “srednju poziciju”[4], koju Evropa nikad nije bila u stanju pronaći. Pri tome on svoj svjetonazorski stav jednostavno transponira na socijalni i politički plan, stvarajući osnov za svojevrsno metafiziciranje politike. Metafiziciranje politike nije nerazdvajanje religije i politike već procjenjivanje i vrednovanje političke stvarnosti metafizičkim, religijskim mjerilima. Na razini profanog to za posljedicu ima, recimo u kadrovskoj politici, preporučivanje religioznijih pojedinaca kao podobnijih, odnosno kvalitetnijih i poželjnijih. Uporište za takvo odnošenje on nalazi u islamu. “Islam je više nego religija”[5], izričit je Izetbegovićev stav. 

Ideološka nesnalaženja

Ovim doktrinarnim credom, koji za pripadnike islama nije upitan, on opravdava ono “više”, a to je jednostavno prelijevanje islama na društvo i kulturu. Problem nastaje kada se ovakav stav nekontekstulano, nekritički i od strane nekompetentnih lica primjenjuje. Kada se, recimo, ne uvažava stvarnost multireligijske/multinacionalne evropske Bosne i Hercegovine na kraju 20. stoljeća, te kada se ovakav jedan stav u praksi zloupotrebljava od ljudi koji pod krinkom nastupanja u ime islama štite osobne ili grupne interese. Metafizička kao islamska, i fizička, kao konkretna društvenopolitička bosanska i bošnjačka dimenzija, u Izetbegovićevoj političkoj praksi stalno se prepliću, suprotstavljaju, ali i isključuju. Tako se i moglo dogoditi da se loša društvena i politička praksa – protežiranje religioznosti nad kompetentnošću u kadrovskoj politici – kod pojedinih njegovih sljedbenika pravda metafizičkim, islamskim razlozima, ili da pojedinci nekritički i krajnje ideološki nastoje zagovarati islamski koncept društva u vrlo kompleksnim i složenim bosanskohercegovačkim prilikama. U takvim postavkama korijen je ideoloških nesnalaženja savremene bošnjačke politike. 

Stranku demokratske akcije (SDA) kao bošnjački nacionalni pokret Izetbegović je saobrazno svom svjetonazoru utemeljio “…na najboljim tradicijama maladomuslimanskog pokreta koji se suprotstavljao i crnoj (fašističkoj), i crvenoj (komunističkoj) ideologiji”[6]. Duhovno pozicioniranje Bošnjaka u prostor “između” Istoka i Zapada, kao i u prostor bilo kojih bipolarnih krajnosti, kod međuratne bošnjačke inteligencije bilo je analogno njihovom geopolitičkom određenju Bosne. U jednom slučaju se političko orijentiranje naroda izvodi iz njegova svjetonazora, a u drugom i iz njegove granične kulturološke pozicije. 

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close