religija

Bosna i Hercegovina između humane multikulturalnosti i ubilačkih identiteta

Kriza međureligijskoga dijaloga kod nas usko je vezana upravo sa spomenutim ideološkim razračunavanjima, u koje su tradicionalne vjerske zajednice, a koje bi trebale biti nosioci toga dijaloga, duboko involvirane

Franjo Ninić

Namjera je ovih razmišljanja na prvom mjestu artikulirati pozitivni i integrirajući potencijal iskustava, ideja i prakse bosanskih franjevaca, a čiji se glas u javnosti danas zbog različitih preduvjeta i samozaborava nažalost vrlo stidljivo i prikriveno čuje. Na drugom mjestu je i osobna potreba autora da na mediju koji afirmira uključivost, humanističke vrednote i pozitivnu stranu religijskoga iskustva pridonese ozbiljnijoj i nužno potrebnoj raspravi o promjeni društvene, pa i religijske paradigme u našoj zemlji.


Bosna i Hercegovina, kao država i društvo, na običnoj, pojavnoj razini funkcionira kao konglomerat sukoba i susreta različitih identitetskih, nacionalnih, političkih i religijskih grupacija. Vrlo složen i promatraču sa strane nerazumljiv politički i državno-pravni ustroj, baziran na Daytonskom mirovnom sporazumu iz 1995. godine koji je ugradio u osnovnu strukturu ranije podijeljene države komunitaristički ili konsocijativni model raspodjele moći između dominantnih nacionalno-religijskih skupina, pokazuje svoju potrošnost i sprječava svaku moguću reintegraciju i elementarnu demokratizaciju bh. društva. Stoljetne identitetske borbe mikronacionalizama u BiH (bošnjačkoga, srpskoga, hrvatskoga i građanskoga nacionalizma) s jedne strane, te nedefinirani suodnos religijskoga i nacionalnoga identiteta kod dominantnih etničko-plemenskih skupina u ovoj zemlji dodatno stvaraju stalnu kako političku, tako i ekonomsku i socijalnu krizu. BiH je, uza sve to, i meko tkivo dodira različitih civilizacijskih, svjetonazorskih i vjersko-religijskih uvjerenja, pa je zemljopisno i sociološki zgodna za primjenu različitih teorija, od one „sukoba civilizacija“ do teorije o mostovima i sretnome susretu različitih kulturalnih modela kojima se tumači svijet i sama Europa.

Ove dobro poznate teze trebaju poslužiti kao kontekstualni okvir za seriju tekstova o aktualnome bosanskohercegovačkom „brodolomu“ odnosa kolektivnih identiteta, odnosno nacionalizama u širem ili užem odnosu s religijskim tradicijama prisutnim u našem društvu. Teorijski okvir za najavljena razmatranja nalazimo u dvije knjige koje su se u 2020. godini pojavile kod nas. Prva od njih je „Brodolom civilizacija“ Amina Maaloufa (Laguna, 2020), a druga „Nadživjeti carstva. Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini“ povjesničara Xaviera Bougarela (UMHIS, 2020).

Maaloufova razmišljanja i dijagnoze o „ubilačkim identitetima“ i civilizacijskim brodolomima njegova elementarnoga zavičaja, Levanta, bit će kontekstualno pročitana u tumačenju identitarnih sukobljavanja i relacija u bh. prostoru i povijesti, koji su sličnih ili istih obilježja. Bougarelova kritika odnosa islama, bošnjačkoga identiteta i procesa njihova prožimanja bit će kontekstualno proširena na odnos Hrvati – katoličanstvo i Srbi – pravoslavlje, s pokušajem formuliranja narativa i o četvrtom ubilačkom bh. identitetu, onomu građanskoga nacionalizma, koji ne baštini neku specifično religijsku supstancu, nego se temelji na mitologiji političke nacije i blagoj sakralizaciji države ili državnoga prava s elementima stvaranja monadnoga identiteta, koji po svojoj naravi opet isključuje složenost pripadanja građanina ili državljanina Bosne i Hercegovine.

Cilj ovakvih razmišljanja nije na prvom mjestu formulirati sociološku ili socijalno-povijesnu analizu kompleksnosti pripadanja bh. kolektiviteta, nego upozoriti, u smislu Jonasove „heuristike straha“, na mogući i u bliskoj budućnosti ostvarivi brodolom ili urušavanje minimuma društvenoga konsenzusa i razumijevanja ovdašnjih isključivih identiteta i njihovih reprezentanata, bilo iz sekularne ili religijske sfere. Spomenuta Jonasova „heuristika straha“ bila je ovome filozofu način i model stvaranja jedne etičke teorije o odgovornosti za budućnost čovječanstva, a nama će u sljedećim razmišljanjima biti model za pokušaj stvaranja ne teorije o odgovornosti za budućnost našega višenacionalnoga/višereligijskoga društva, nego za stvaranje novoga jezika, odnosno narativa o odgovornosti za sadašnjost i budućnost ove naše zajedničke kuće, zemlje Bosne i Hercegovine.  Skok u „etiku odgovornosti“ ujedno će biti preskok i u „teologiju odgovornosti“, u pitanje na koji način religijska pripadnost ili vjera abrahamske/ibrahimske ekumene funkcionira u ovim identitetskim preslagivanjima, sukobljavanjima, pa i razaranjima humaniteta i međuljudskih odnosa. Stoga će neki zaključci u ovim tekstovima biti formulirani i s pozicija teološke kritike nacionalizama unutar svih kolektiviteta u BiH.

Važno je u razmatranjima ovih pitanja krenuti od pretpostavke da su identitetski sukobi u BiH središnja os oko koje se razvijaju svi narativi, od ideoloških, političkih, politoloških, društvenih i religijskih. Rezultat je to složenih povijesnih procesa, koje nećemo dublje analizirati, osim kraćih referenci potrebnih za tumačenje aktualnih prijepora i nesporazuma u koegzistiranju različitih identitetskih pripadnosti u BiH. Kao referentni autori, koji daju dublji uvid u navedenu historijsku problematiku, bit će citirani spominjani Bougarel, zatim S. M. Džaja, I. Lovrenović, I. Šarčević, D. Bojić i drugi.

Najavljeni niz kraćih eseja u naslovu, uz Maaloufove „ubilačke identitete“, ima i pojam „humanoga multikulturalizma“, kao poželjni oblik društvenoga ustroja koegzistencije složenih identiteta u BiH. Primjetan je u aktualnim akademskim i publicističkim narativima kod nas blagi odmak od multikulturalizma kao mogućega oblika društvene kohezije i reintegracije podijeljene države u BiH. Posljedica je to jačanja tzv. suverenističkoga principa, koji konzervativni teoretičari i političari postavljaju kao pandan globalizmu čije je, prema njihovu uvjerenju, multikulturalizam čedo i koji je osnovni neprijatelj nacionalnom identitetu, konzervativnim religijskim vrednotama i etici. S kritikom multikulturalizma povezana je usko onda i kritika multireligijskih društava kakvo je bh. društvo u svojoj supstanci. Kriza međureligijskoga dijaloga kod nas usko je vezana upravo sa spomenutim ideološkim razračunavanjima, u koje su tradicionalne vjerske zajednice, a koje bi trebale biti nosioci toga dijaloga, duboko involvirane. Dio razmatranja u sljedećim tekstovima bit će upravo posvećen prevladavanju takvih pristupa i pokušaju vraćanja na teološke i etičke temelje međureligijskoga dijaloga, kao važnoga integrativnoga procesa u BiH.

Autoru ovih razmišljanja, kao nekome tko pripada bosansko-franjevačkom idejnom ili intelektualnom putu, nije namjera biti kritičar ili još manje kritizer dominantnih etno-nacionalizama u BiH i njihovih razarajućih učinaka na (su)život i supostojanje različitih identiteta i pripadanja kod nas. U našoj intelektualnoj i medijskoj sferi takvih autora ima puno, osobito onih koji se svrstavaju u tzv. „lijevo“ ideološko-političko polje. Namjera je ovih razmišljanja na prvom mjestu artikulirati pozitivni i integrirajući potencijal iskustava, ideja i prakse bosanskih franjevaca, a čiji se glas u javnosti danas zbog različitih preduvjeta i samozaborava nažalost vrlo stidljivo i prikriveno čuje. Na drugom mjestu je i osobna potreba autora da na mediju koji afirmira uključivost, humanističke vrednote i pozitivnu stranu religijskoga iskustva pridonese ozbiljnijoj i nužno potrebnoj raspravi o promjeni društvene, pa i religijske paradigme u našoj zemlji.

U sveopćoj krizi zdravlja, uvjerenja, morala i vjere ovdašnjih ljudi te u kakofoniji i isključivosti govora i pisanja o problemima naših društava i religijskih kolektiviteta, nužno je i intelektualno odgovorno pokušati prvotno sebe, a onda i eventualne čitatelje ovih tekstova, osvijestiti i upozoriti na onaj maaloufovski „brodolom“ svega u BiH, ukoliko na vrijeme ne otvorimo oči i počnemo misliti i djelovati na potpuno drukčiji način.

Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button