povijest

Bosna i Bošnjaci

Senadin Lavić

Rekonstrukcija konstruiranog povijesnog lika uvijek je izraz narasle potrebe da se oslobodimo suvišnih, netačnih i zavodljivih interpretacija koje su bile izraz povijesnog konteksta. U izmijenjenim povijesnim okolnostima pokazuje se da su veliki dijelovi naših “teorija” više neupotrebljivi, jer su njihovi sastojci bili ispoljavanje ideološki motiviranih kazivanja. Pred svakom generacijom mislećih ljudi stoji zadatak rekonstruktivno-reinterpretacijskog djelovanja, koje oslobađa potisnuto znanje o sebi ili drugima, i koje, pritom, otvara polje novih interpretacijskih mogućnosti slobodnog mišljenja. Dakle, ono što je nekada bilo postavljeno u naš epistemički okvir kao “sveta istina” danas se pokazuje kao ideološko-dogmatska predrasuda i pogrešna interpretacija.

Moguće je rekonstruirati liniju postojanja Bosne i identitetnu historiju Bošnjaka na osnovu spoznaja koje proizlaze iz historiografskih, arheoloških, kulturoloških, politoloških, socioloških, etnoloških, lingvističkih, onomastičkih i drugih studija koje su poznate i dostupne za znanstvenoistraživački interes te potkrijepljene prvorazrednimi zvorima. U ovim studijama postoje brojne kontroverze koje su donekle određene nepoznavanjem i nedostatkom cjelovitih historijskih izvora, neprimjerenim korištenjem znanstvenih metoda i metodoloških pristupa, izvanznanstvenim utjecajima i nalozima, ideološkim stereotipima, predrasudama, politikantskim konstrukcijama, hegemonijskim pretenzijamai najmizernijim lažima i falsifikatima.

Ime jedne savremene međunarodno priznate države (stare zemlje spomenute kao “tohorion Bosona”, “plemenite baštine”, prostora, geografske cjeline, banovine, kraljevine, republike) i naroda koji je naseljava nisu stvar nekog trenutnog povijesnog izmišljanja ili proizvoljnosti. Promišljanje imena Bosne i Bošnjaka opterećeno je povijesnim kontekstomu kojem je nacionalistička infekcija poprimila epidemijske razmjere. U mnogim slučajevima,nažalost, zapada se u krute naracije o kontinuitetu nepromjenljivog bića, a narod je živo i dinamično biće koje se neprestano transformira u vremenu i pokazuje u novom svjetlu, isto kao i forma i kontekst u kojem je zadešen u svome postojanju. Gotovo da nema oblastiljudskog djelovanja i društvenog života čovjeka u današnjoj Bosni koja nije reducirana ideologiziranim naracijama i lažnim interpretacijama. Ovovremene koncepcije transponiraju se u daleku prošlost, gdje uopće nemaju nikakvog smisla. Bošnjaci nisu Iliri ili Goti bezobzira na to što u njihovim korijenima ima ilirskih i gotskih elemenata. Bošnjaci su davnoizrazili svoju vlastitubošnjačku svijest i nadvisili plemensko-etnička određenja, koja suostala iza njih kao faza njihove identitetne historije i forme društvenosti. Bošnjaci su,nažalost, kroz sistem obrazovanja u 20. stoljeću “podučavani” da nemaju vlastite prošlosti (povijesti), svoje porijeklo, svoje naracije o svijetu, svoje ličnosti u velikim događajima, odnosno da su “islamizirani Slaveni” koji su s jedne strane “Srbi islamske vere” a s druge strane “cvijeće hrvatskog naroda”. U takvim tendencioznim ideologijama i historiografskim mitovima živjela je sasvim nenormalna, ovovremena ideja, da se Bosna potčini nekom velikodržavnom hegemonijskom projektu. Iz tog ideološko-mitskog galimatijasa ubačena jeu bošnjačku svijest netačna i opasna informacija koja je iznutra nagrizala narodni bošnjački dentitet. Ta nesretna ideologizirana svijest postala je mjera cjelokupnog sadržaja životaljudi, a s njom se znanost mora kritički obračunati. Najopakiji primjer podmetnute netačnehistorijske informacije jeste krunisanje bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića 1377. godine. Velikosrpska historiografija “gura” Tvrtka u manastir Mileševa kod Prijepolja i crkvu sv. Save, te tako nameće znanstveno nedokazivu hipotezu o srpskom porijeklu krune bosanskog kralja.

Tvrtko I krunisan je u Milama kod Visokog 1377. godine u kralja. Sasvim valjane argumente o tome nude Đ. Basler, P. Anđelić, S. M. Džaja, I. Pašić, D. Lovrenović i dr.

O tome bosanski historičar D. Lovrenović kazuje: Bosanska kruna endogenog je podrijetla, a osoba koja je u duhu biskupskih kompetencija vrijedećih na cijelom evropskom prostoru okrunila prvog bosanskog kralja može biti samo djed Crkve bosanske – njezin prvi gospodin episkop, kako se titulirao početkom 1404. godine. Ovaj događaj praktično i teoretski odredio je sadržaj ugarskobosanskih odnosa sve do 1463, pa i kasnije kada su imenovanjem marionetskih kraljeva u Bosni do 1477. Osmanlije i Ugari nastavili davno započeti obračun na ovome području.

Dugo traje pokušaj da se povijesna sadržina Bosne i Bošnjana pretvori u nešto što nikada nije bila, a to, naprimjer, možemo pratiti od programskog spisa Načertanije (1844), koji je redigirao Ilija Garašanin za potrebe srbijanske vlade. U toj falsifikatorski provođenoj djelatnosti učestvuju znanstvenici iz polja historiografije, politologije i sociologije, etnologijei antropologije, književnici i književni historičari, te pored njih političari, teolozi, svećenici i drugi falsifikatori. Svi falsifikatori skupa pokušavaju pokazati od druge polovine 19. stoljeća da je Bosna samo dio susjednih država i da imaju “povijesno” pravo na nju. Naravno, u tome“dokazivanju” stradale su povijesne činjenice koje su prilagođene u spornim interpretacijama onim hegemonijskim koncepcijama koje su jedno vrijeme predstavljale ključnu orijentaciju beogradskih i zagrebačkih intelektualnih krugova.

Nikada ne treba smetnuti s uma činjenicu, Bosna nikada nije bila srpska ili hrvatska zemlja, a Bošnjani su od srednjovjekovlja svjesni svoje narodne posebnosti. Oni imaju svoje narodno ime! Ni Bosna ni Bošnjaci ne mogubiti negirani ili ignorirani hegemonijski potaknutim historiografijama mnogih pseudo-znanstvenih tumača povijesnog događanja. Velikodržavni ekspanzionizam prvih susjeda kamufliran je u “znanstvene konceptualizacije” povijesti, države i imena naroda. U tompolju predstoji rad kritičke svijesti koja treba znanstvenim sredstvima dezavuirati laži ikonstrukcije koje su kao falsifikati “funkcionirale” u znanstvenim teorijama o Bosni i Bošnjacima.

U novom povijesnom kontekstu gdje slobodna misao može iskazati svoje stanovište pokazujese da su mnoge ideološke interpretacije došle svome kraju.

Narod kao kulturna forma
Nemoguće je zamisliti jedan narod, etniju, bez kulture u kojoj se razvijaju raznovrsni sadržaji. Ti sadržaji, između ostalog, mogu biti komparirani s drugim ili sličnim sadržajima,iz čega nastaje svijest o kulturnim sadržajima, o našim bliskostima, sličnostima ili razlikama. Kulturne forme sa svojim sadržajima su pluralne i bogate smislom, tako da predstavljaju prave riznice ili značenjske tokove za interpretatore. Njihova semantičko-antropološka vrijednost priziva interpretacijski um na akciju. “Antropologija proučava fenomen čovjeka, ne prosto čovjekov um, njegovo tijelo, evoluciju, porijeklo, oruđa, umjetnost ili grupe same, nego kao dio ili aspekt općeg modela ili cjeline. Da bi naglasili ovu činjenicu i učinili je dijelom njihovog tekućeg pokušaja, antropolozi su uveli generalnu riječ u rasprostranjenu upotrebu da stoji za taj fenomen, a to je riječ kultura.

Antropolog uzima svoju vlastitu kulturu da studira druge ili kulturu uopće. Klasični racionalistički antropolozi pretendirali su na apsolutnu “objektivnost”. Pluralnost sadržaja kulture je povijest kulture jedne narodne kulturne forme. Vrlo je teško objasniti ljudsku naviku i postaviti pitanje o tome zašto se cjelina jednog društva kakvo je bosansko pokušava reducirati na jednu “bitnu karakteristiku”, bilo da je riječ o naraciji koja nas upozorava da je “bosansko društvo u cijeloj svojoj povijesti bilo multi-religijsko”, da je to “podijeljeno društvo”, da je to “multilateralno društvo”, da je “Bosnazemlja mržnje” ili “zemlja konflikta”, da je Bosna “ostatak osmanskog svijeta”, da je samo“avnojevska tvorevina” i tako redom. Broj ovih pokušaja da se navede jedna bitna karak-teristika bosanskog bića ili povijesnog društvenog života bosanskog bića ukazuje na pluralnostodredbi povijesnog bosanskog bića i relativnost reduciranja na jednu “bitnu crtu”. Reduciranje cjeline na jednu povijesnu dimenziju života služi uvijek sadašnjem trenutku za njegove interpretacije. Zato je “sadašnji trenutak” zavodljiv za cjelinu i treba ga raskrinkati, demaskiratikao laž. I danas se primjećuje da je, naprimjer, oko imena Bošnjak nametnuta jednodimenzionalna predrasuda iz koje nas “upozoravaju” da su to bosnian muslim dakle ponovocjelinu postojanja jednog naroda reduciraju na religijsku dimenziju kao primarnu. A toje samo jedna od mogućih oznaka za njegove bitne sadržaje. Ali to ne bi bio problem kada bi u printanim ili elektronskim medijima isto tako potcrtavali za bosanske Srbe da su pravoslavci ili ateisti i za bosanske Hrvate da su katolici ili ateisti. Samo se još za Bošnjake potcrtava religijska dimenzija, koja je samo jedna od brojnih oznaka njihovog narodnog bića i najzad samo njihova “privatna” stvar.

Senadin Lavić je diplomirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i sociologiju. Na istom fakultetu je magistrirao (1999) i doktorirao (2003). Profesor je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Autor je naučnih i stručnih knjiga i radova u zemlji i inozemstvu. Glavni je urednik univerzitetskog časopisa Pregled i član redakcije časopisa “Godišnjak” BZK “Preporod”. Predsjednik je BZK “Preporod” BiH, član Upravnog odbora VKBI, te član Asocijacije nezavisnih intelektualaca ”Krug 99”.
Senadin Lavić
Bosna i Bošnjaci
Ime, biće i identitetna historija. Kraći zvod iz obimnijeg rada objavljenog u Godišnjaku BZK “Preporod”, Sarajevo 2013.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close