kniževnostkultura

Bertrand Russell: SCILA I HARIBDA, ILI KOMUNIZAM I FAŠIZAM

Danas mnogi kažu da su komunizam i fašizam praktički jedine alternative u politici, pa ako ne podržavamo jednu, time ustvari podržavamo drugu

 

Ja sam u opoziciji prema objema, ne mogu da prihvatim, nijednu, niti drugu, kao što ne bih mogao prihvatiti da biram između pripadnosti protestantima ili katolicima, da sam kojim slučajem živio u šesnaestom stoljeću. Najprije bih opisao, u najkraćim crtama, sve kritike koje se tiču komunizma, potom fašizma, a nakon toga bih iznio sve ono, što im je po mojem mišljenju zajedničko.

Kada govorim o “komunistu” mislim na osobu, koja prihvaća doktrine Treće Internacionale. U nekom smislu, rani kršćani su bili komunisti, ali to su bile i mnoge druge srednjovjekovne sekte; međutim, ovaj smisao više ne postoji. Iznio bih razloge zbog čega nisam komunist, jednim redom, korak po korak:

1. Ne mogu prihvatiti Marksovu filozofiju, još manje Lenjinov materijalizam i empirijski kriticizam. Ja nisam materijalist, iako sam podaleko od idealizma. Ne vjerujem da postoji nekakva dijalektička potreba za historijskom promjenom; to je uvjerenje Marks preuzeo od Hegela, bez ikakve logičke osnove, uglavnom zbog primata ove Ideje. Marks je vjerovao da u slijedećoj fazi ljudskog razvoja m o r a doći do nekakvog napretka; ne vidim razloga zbog čega bih u to vjerovao.

2. Ne mogu prihvatiti Marksovu teoriju vrijednosti, niti pak njegovu teoriju viška vrijednosti, barem ne u obliku, kako ga tumači Marks. Teza, da je vrijednost neke robe proporcionalna količini rada, koja je potrebna da se ta roba proizvede, koju tezu je Marks preuzeo od Ricarda, potpuno je kriva, što je vidljivo iz Ricardove teorije o renti; ta je teza odavna odbačena, i od strane ostalih ekonomista, ne-marksističke provenijencije. Teorija viška vrijednosti oslanja se na Maltuzijansku teoriju populacije, koju Marks u drugim prilikama odbacuje. Marksova ekonomska misao ne čini logičku, koherentnu cjelinu, već se gradi na alternativnom prihvaćanju i odbijanju starijih doktrina, već kako mu više odgovara, u njegovom cilju da što bolje optuži kapitalistički sistem.

3. Opasno je smatrati nekog čovjeka nepogrešivim; kao posljedica sigurno će doći do pretjerane simplifikacije. Tradicija verbalne inspiracije iz Biblije, navela je ljude da sa spremnošću dočekaju Sveto Pismo. Ovakvo obožavanje autoriteta je u suprotnosti sa znanstvenim duhom.

4. Komunizam nije demokratičan. Ono što se naziva “diktaturom proletarijata” ustvari predstavlja diktaturu jedne manjine, koja se pretvorila u oligarhijsku vladajuću klasu. Cjelokupna povijest nas uči da vlada neke zemlje uvijek vodi politiku, koja je u skladu sa interesima vladajuće klase, izuzev u slučaju kada djeluje pod utjecajem straha da će izgubiti vlast. Tome nas uči povijest, a, o toj istoj stvari nas želi podučavati Marks. Vladajuća klasa u komunističkoj državi raspolaže većom moći od kapitalističke klase u “demokratskoj” državi. Tako dugo dok uspijeva zadržati lojalnost oružanih snaga, može koristiti vlastitu moć da postigne za sebe one prednosti, koje su za narod isto tako štetne kao i one, kapitalističke. Ukoliko smatramo da će takva klasa uvijek raditi za opće dobro, to je tek glupavi idealizam, i u suprotnosti je sa Marksističkom političkom psihologijom.

5. Komunizam ograničava slobodu, posebno intelektualne slobode, više nego bilo koji drugi društveni sistem, osim fašizma. Potpuno sjedinjenje i ekonomske i političke moći, stvara zastrašujuću mašineriju represije, i tu nema prostora za izuzetke od pravila. U takvom sistemu, svaki napredak bi ubrzo postao nemogućim, jer je u prirodi birokracije da se protivi svakoj promjeni, izuzev povećanja vlastite moći. Svaka ozbiljnija inovacija na nekom polju, postaje moguća tek pukim slučajem, omogućavajući nepodobnima da prežive. Kepler je živio od Astrologije, Darwin je naslijedio bogatstvo, Marks je pak živio od Engelsovog “eksploatiranja” proletarijata u Manchesteru. Takve prilike za preživljavanje, usprkos nepodobnosti, bile bi nemoguće u komunističkom poretku.

6. Kod Marksa nalazimo, kao i kod drugih suvremenih komunističkih mislilaca, bezrazložnu glorifikaciju fizičkog rada u odnosu na intelektualni rad. Kao rezultat takvog gledanja, mnogi intelektualci su bili antagonistički raspoloženi prema komunizmu, iako bi, da toga nije bilo, prihvatili potrebu socijalističkog uređenja, a bez njihove pomoći organizacija socijalističke države, jedva da bi bila moguća. Podjelu klasa su Marksisti prenijeli u praksu, čak i više nego u teoriju, spustivši je prenisko na društvenoj ljestvici.

7. Propovjedi o klasnom ratu vjerojatno će upravo takav rat i izazvati, i to u trenutku kad su suprotne strane više manje izbalansirane, ili čak u onom trenutku kada kapitalistička struja prevagne. Ukoliko prevagnu kapitalističke snage, kao rezultat nastalo bi razdoblje reakcije. Ukoliko su snage podjednake, te ako uzmemo u obzir modernu ratnu mašineriju, moglo bi doći do uništenja civilizacije, a tada bi, i kapitalizam, i komunizam nestali. Mislim, da tamo gdje postoji demokracija, socijalisti treba da se služe uvjeravanjem, i da bi trebali da koriste silu samo u onim slučajevima, kada treba zaustaviti nezakonito korištenje sile, kojoj su pribjegli njihovi protivnici. Postupajući na ovaj način, socijalisti bi osvojili potrebnu većinu, pa bi rat, koji bi neumitno uslijedio bio kratak, i ne toliko ozbiljan da uništi čitavu civilizaciju.

8. I Marks i komunizam natopljeni su tolikom mržnjom, da se od komunista, ukoliko pobjede, ne može očekivati da će uspostaviti režim, koji bi sadržavao ispušne ventile za zlo. Dakle, svi oni argumenti koji idu u prilog uspostavi represije, vjerojatno će pobjednicima izgledati snažniji nego što jesu, posebice, ukoliko do pobjede dođe uslijed silovitog i sumnjivog rata. Nakon takve vrste rata, ona strana koja je odnijela pobjedu, teško da će biti raspoložena da krene u zdravu rekonstrukciju. Marksisti su isuviše spremni da zaborave da rat, koji ima svoju vlastitu psihologiju, koja je rezultat straha, dok strah nastaje nezavisno, i nema veze sa prvobitnim uzrokom sukoba.

Oni koji smatraju da praktički i nema drugog izbora, osim priklanjanja bilo komunizmu, bilo fašizmu, mislim da su definitivno u zabludi, i kada se radi o Americi, Engleskoj i Francuskoj, a vjerojatno to važi, i za Italiju, i Njemačku. Engleska je proživjela svoj period fašizma pod Cromwellom, Francuska pod Napoleonom, ali ni u jednom, niti u drugom slučaju, takav režim nije predstavljao prepreku demokraciji, koja je uslijedila. Politički nezrele nacije nisu ponajbolje vodilje za političku budućnost.

Moji prigovori fašizmu jednostavniji su od prigovora komunizmu, i na neki način su više fundamentalne prirode. Svrha komunizma leži u nečem s čime se i ja sam, gledajući u cjelini, slažem; moje neslaganje se odnosi više na sredstva a manje na cilj. Kod fašista ne odgovara mi, niti cilj, niti sredstva.

Fašizam je kompleksan pokret; njemačka i talijanska verzija se uvelike razlikuju, a u drugim zemljama, ukoliko se proširi, fašizam bi mogao poprimiti i drugačije forme. Postoje ipak bitne karakteristike, bez kojih fašizam ne bi mogao postojati.To je antidemokratski pokret, nacionalistički, kapitalistički, i sviđa se onim segmentima srednje klase, koji su na gubitku uslijed modernog razvoja društva, i koji računaju da bi mogli pretrpjeti još veći gubitak, ukoliko bi se uspostavio socijalizam ili komunizam. Komunizam je isto tako antidemokratičan, ali samo kroz izvjestan vremenski period, koliko je potrebno da protekne da se prihvate njegovi teorijski principi, iz kojih izvire njegova stvarna politika; štoviše cilj mu je, da služi interesima radničke klase, koja predstavlja većinu u naprednim zemljama, i koja bi sada trebala da obuhvati cjelokupnu populaciju, što je komunistima i bio cilj. Fašizam je antidemokratičan u znatno dubljem smislu. On ne prihvaća najveću sreću koju treba da dosegne najveći broj ljudi jedne države, kao pravi državotvorni princip, već bira izvjesne pojedince, nacionalnosti i klase dajući im etiketu “najboljih”, smatrajući ih jedinim, koji su dostojni interesovanja. Preostali narod treba da se putem sile prisili da služe interesima odabranih.

Dok god je fašizam zaokupljen borbom da se domogne vlasti, on je prisiljen animirati znatan dio populacije. Kako u Njemačkoj, tako i u Italiji, fašizam se rodio iz socijalizma, odbijajući sve ono što je bilo anti-nacionalističko, unutar svojeg krutog programa. Fašizam je preuzeo od socijalizma ideju ekonomskog planiranja, kao i ideju povećanja moći države, međutim, takvo planiranje, umjesto da koristi čitavom svijetu, svelo se tek na interes više i srednje klase unutar jedne zemlje. Takve interese fašistički poredak nastoji osigurati, ne toliko uz pomoć veće efikasnosti, koliko uz pomoć veće represije, kojoj su podvrgnuti kako radnici, tako i nepodobni dijelovi same srednje klase. U odnosu na klase koje su izvan dohvata njegove benevolentnosti, fašizam, u svojem najboljem izdanju može postići uspjeh, kakav nalazimo u ustroju dobro vođenog zatvora; a više od toga, taj pokret čak i ne želi postići.

Izvorni prigovor fašizmu se odnosi na njegovo nametanje selekcije samo jednog dijela čovječanstva, koji dio jedini ima važnost. Moćnici su, bez sumnje, takvu selekciju provodili u praksi još u ona vremena kad se instaurirala prva vlada; međutim, kršćanstvo je, barem teoretski, uvijek priznavalo svaku ljudsku dušu kao cilj sam za sebe, a ne tek kao sredstvo, koje služi glorifikaciji drugih. Moderna demokracija je stekla snagu upravo preko moralnih ideala kršćanstva, i dosta je uradila, nastojeći da navede vlade država da prekinu s vođenjem brige o interesima bogatih i moćnih. Fašizam je, u tom pogledu, povratak onom najgorem što je vladalo u doba paganskih društvenih poredaka.

Kada bi fašizam uspio, on ne bi uradio ništa na polju otklanjanja svih onih zala, koje donosi kapitalizam; naprotiv, zlo bi se samo produbilo. Manuelni rad bi se pretvorio u prisilni rad, sa prihodom na rubu egzistencijalnog minimuma; takvi radnici ne bi imali nikakvih političkih prava, ne bi raspolagali slobodom kretanja da biraju gdje će da žive i rade, a vjerojatno ne bi mogli računati niti na stalnost obiteljskog života; ustvari pretvorili bi se u roblje. Sve se to već sada na djelu može vidjeti, ako pogledamo kakvim se metodama služe Nijemci kad rješavaju nezaposlenost; a takav način zaista ukazuje da je ovakav rezultat neizbježan uvijek kada se kapitalistički sistem oslobodi demokratske kontrole, a slični uvjeti prisilnog rada, koje vidimo u Rusiji, ukazuju da je ovakvo stanje isto tako neizbježan rezultat svake diktature. U prošlosti, apsolutizam je uvijek bio praćen nekim oblikom ropstva, ili feudalističkog kmetstva.

Sve ovo nas očekuje, ukoliko se uspostavi fašizam, ali malo je vjerojatno da bi se fašizam zauvijek održao, jer taj poredak ne može riješiti probleme ekonomskog nacionalizma.Najjača snaga kojom su nacisti raspolagali, bio je sektor teške industrije, naročito industrija čelika i kemijska industrija. Kada je teška industrija organizirana na nacionalnom planu predstavlja faktor, koji najviše pogoduje nastanku rata. Da svaka civilizirana zemlja ima vladu, koja je podvrgnuta interesima teške industrije – kao što je u znatnoj mjeri to slučaj danas – rat će neizbježno, u kratkom roku, izbiti. Svaka nova pobjeda fašista dovodi rat sve bliže; a rat, kada krene, vjerojatno će zatući i fašizam,baš kao i sve ostalo, što je postojalo na samom početku rata.

Fašizam ne predstavlja sređen niz uvjerenja, poput sistema laisser-faire ili socijalizma ili komunizma; to je u biti jedan emocionalni protest, u kojem učestvuju oni članovi
srednje klase (kao što su maleni dućandžije), koje je osiromašio moderan ekonomski razvoj, djelomično zahvaljujući anarhijski nastrojenim industrijskim magnatima, čija se žudnja za moći, pretvorila u megalomaniju.To je iracionalan sistem, jer ono što sljedbenici ovakvog poretka žele, nije moguće ostvariti; u fašizmu nema filozofije, već je to samo stvar psihoanalize. Da fašizam uspije, došlo bi do bijede najširih razmjera; ali nesposobnost tog poretka da otkrije rješenja za problem rata, daje garancije da može potrajati tek kraće vrijeme.

Ne mislim da je vjerojatno da bi Engleska ili Amerika prihvatile fašizam, jer u ovim zemljama postoji tradicija predstavničke vlade, dovoljno jaka da spriječi ovakav razvoj događaja. Običan građanin ima osjećaj da se javni poslovi tiču njega samog, i on ne želi da izgubi pravo izražavanja vlastitog političkog uvjerenja. Opći izbori i predsjednički izbori su praktički nalik na sportske manifestacije, poput derbija, i život bi bio pust i žalostan bez takvih događanja. Što se tiče Francuske, nisam u cijelosti ovakvog uvjerenja.Međutim, iznenadilo bi me da Francuska prihvati fašizam, osim možda tek privremeno, za vrijeme rata.

Postoje i druge mane – a te su po mojem mišljenju i najpresudnije – koje se podjednako odnose i na komunizam i na fašizam. Obje se odnose na pokušaje da manjina sredstvima prisile oblikuje čitavu populaciju, u skladu sa unaprijed utvrđenim obrascem. I jedni, i drugi gledaju na populaciju zemlje, kao što čovjek gleda na materijale, od kojih kani izraditi strojeve: materijali se mijenjanju dok traje preoblikovanje, u priličnoj mjeri, pa ipak, uvijek u skladu sa svrhom, koju je materijalima namijenio čovjek, nikako u skladu sa zakonima izrade, koji su imanentni za svaki pojedini materijal. Kada se pak, radi o živim bićima, a u većini slučajevi to su ljudska bića, spontani rast obično daje određene rezultate, dok drugi vidovi rasta mogu da se postignu, samo uz djelovanje izvjesnog stresa i napora. Embriolozi mogu proizvesti životinje s dvije glave, s nosom na mjestu nožnog prsta; ali takvim monstrumina život nije ugodan. Shodno tome, i fašisti i komunisti, obzirom da u glavama nose sliku društva kakvog su zamislili, nastoje izmijeniti pojedince, da bi ih prilagodili, da se uklope u tu danu sliku; one, koje nisu u mogućnosti da izmijene, ubijaju, ili ih šalju u koncentracione logore. Nikako ne mislim da je ovakvo ponašanje, koje potpuno zanemaruje spontane porive pojedinca, etički opravdano, ili da bi moglo, na duže staze polučiti nekakav politički uspjeh. Moguće je sjeći živicu na način da se oblikuju konture paunovog repa, a sličnim nasiljem mogu se postići slični efekti na ljudskim bićima. Međutim, živica ostaje pasivna, dok će čovjek, bez obzira što njegov diktator želio, ostati i dalje aktivan, ako već ne u jednoj sferi, tada u drugoj. Živaca ne može prenijeti iskustvo o tome, kako se koriste škare, doživjevši na vlastitoj koži učinak škara vrtlara, ali izmijenjeno ljudsko biće će uvijek naći još jadnija ljudska stvorenja, koja će kresati manjim škarama. Neizbježne posljedice umjetnog preoblikovanja ljudskog bića rezultirat će bilo, okrutnošću bilo, nemirom, možda sa obje ove karakteristike, koje će se naizmjenično pojavljivati. A kada populacija stekne ovakve karakteristike, ništa dobrog se od nje ne može očekivati.

Moralni efekat ovakvog djelovanja očituje se i na samom diktatoru, a fašisti, kao i komunisti, o tome nisu vodili dovoljno računa. Ukoliko se radi o karakteru koji ima ponešto suosjećanja za drugo ljudsko biće, on će najprije, na samom početku biti nepotrebno grub, i neće se ustručavati nikakve okrutnosti, da bi ispunio svoj bezlični cilj. Ukoliko pak, već na početku osjeća sućut prema bijedi i jadu, koje je teoretski, bio dužan da nanese žrtvi, on će biti prisiljen bilo, da odustane i komande prepusti nekom nasljedniku tvrđeg kova, ili će biti prisiljen da potiskuje sve one humane osjećaje, u kojem slučaju je vjerojatno da će postati još veći sadista od nekog drugog čovjeka, koji nije trpio od ovakve unutrašnje borbe.I u jednom, i drugom slučaju, vlast će biti u rukama bezobzirnih ljudi, u kojima će želja za vlašću, biti zakamuflirana željom da se uspostavi određeni tip društvenog poretka. Ako slijedimo i dalje ovu neizbježnu logiku despotizma, sve ono dobro, što je možda postojalo u prvobitnim idejama, na bazi kojih je uspostavljena diktatura, postepeno će izblijediti, a očuvanje diktatorove moći sve će više i više izlaziti na površinu, ogolivši do kraja poriv, koji pokreće državničku mašineriju.

Bavljenje strojevima je stvorilo nešto, što bismo mogli nazvati manipulatorskom varkom, koja tumači da pojedince i društva treba tretirati kao da su nežive stvari, dok manipulatore treba tretirati kao da su božanska bića. Ljudska bića se mijenjaju kad su podvrgnuta određenom djelovanju operatora, a i sami operatori se mijenjaju pod utjecajem efekata koje takve operacije imaju na njih same. Društvena dinamika je prema tome veoma teška da se shvati ako zanemarimo znanost, a znanost pak nije dovoljno napredovala, svakako ne u dovoljnoj mjeri, da bi dala opravdanje diktaturi. Kod tipičnog manipulatora, svaki osjećaj za prirodan razvoj njegovog pacijenta je u cijelosti atrofiran; a kao rezultat, manipulator uviđa da se stvari ne dešavaju kako se on bio nadao, uviđa, da se njegova žrtva nije pasivno prilagodila predlošku, kojeg je manipulator osmislio, već je došlo do morbidnog i iskrivljenog rasta, koji je cio predložak pretvorio u nešto groteskno i jezivo. I posljednji argument, koji govori u prilog demokratskom uređenju, i strpljivom djelovanju jest onaj element slobodnog rasta i razvoja, ono ponašanje da radimo što nam se sviđa, ono prirodno življenje bez drila, koje je od bitne važnosti za ljudska bića, ukoliko ne želimo da stvaramo nakaradne monstrume. U svakom slučaju, to vjerovanje, kakvo je i moje, da su komunističke, kao i fašističke diktature jednako nepoželjne, ne rješava problem, koji je sve više prisutan, a to je da se ova dva poretka gledaju kao jedine alternative, dok se demokracija tretira kao nešto prevaziđeno. Ukoliko ljudi nastave da smatraju da su to jedine alternative, one će to doista i postati; ukoliko ljudi zaključe drugačije, one to neće biti.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close