kultura

Arsen Dedić naše mladosti, bez njega ništa više nije isto

RADE ŠERBEDŽIJA

Prvi put sam ga gledao na televiziji, negdje početkom šezdesetih. Bio je mlad i neobično mršav. Pjevao je neku pjesmu o kiši i jeseni. I danas se sjećam tih riječi: ”Noć, noć, lampioni, ulicom pustom pust vjetar jeca. Jeca i plače nad katedralom, dažd pust u nama…”

U to vrijeme bili su nebeski popularni pjevači poput Ive Robića, Đorđa Marjanovića, Lole Novaković, Dušana Jakšića, kvarteta 4M…

Ali taj posebni mladić, s najbjeljim licem koje sam ikada vidio, sav krhak i loman u ramenima, koji je pjevao sa zatvorenim očima, potpuno me zanio svojim stihovima i svojom muzikom. I ostao sam nekako otrovan tim njegovim arsenizmom od mladosti do dana današnjega.

A sreli smo se prvi put u Gospiću, gdje je Arsen služio vojsku.

Ja sam došao posjetiti svoju tetku Sofiju i jedne večeri otišao u Dom JNA, gdje se prikazivao film velikoga francuskog režisera Françoisa Truffauta ”Jules i Jim” sa Jeanne Moreau u glavnoj ulozi.

Na ulazu u kino salu pružio sam kartu vojniku i prepoznao Arsena Dedića u sivomaslinastoj uniformi. Gledao sam ga zabezeknuto, a on me, cijepajući mi kartu, učinilo mi se nekako posebno pogledao, zastao na trenutak, osmjehnuo se i upitao me:

  • Koji si ti?
  • Došao sam posjetiti tetku Sofiju – promrmljao sam.
  • A otkud si?
  • Iz Vinkovaca…

Nasmiješio se ponovo i rekao mi:

  • Ako hoćeš, dođi poslije na terasu za moj stol. Pjevat ću par pjesama…

Dok sam gledao film, koji mi se uistinu jako svidio i postao jedan od mojih najomiljenijih filmova, a kasnije u životu gledao sam ga više od deset puta, mislio sam o Arsenu i o tom našem slučajnom susretu.

Na ulazu u kino salu pružio sam kartu vojniku i prepoznao Arsena Dedića u sivomaslinastoj uniformi. Gledao sam ga zabezeknuto, a on me, cijepajući mi kartu, učinilo mi se nekako posebno pogledao, zastao na trenutak, osmjehnuo se i upitao me:
-Koji si ti?
-Došao sam posjetiti tetku Sofiju – promrmljao sam.
-A otkud si?
-Iz Vinkovaca…

Na terasi, koja je bila gotovo identična vinkovačkoj terasi Doma JNA, Arsen je svake subote i nedjelje pjevao s vojnim orkestrom. Za stolom pored pozornice, sjedile su tri gimnazijalke iz Gospića i članovi njegovog vojnog benda. Gimnazijalke su pile Chery Brandy, vojni orkestar je ljuštio pivo, a ja sam naručio Aer-konjak.

  • Pa nećeš valjda piti taj bućkuriš od pokvarenih jaja i vermuta što zaudara na sumpor!? – glasno se smijao. – Daj meni i mome Slavoncu po dupli Vlahov.

U pauzama između pjesama, ispitivao me tko sam, što radim, bavim li se muzikom…

Rekao sam mu da imam 16 godina, da sam završio drugi razred gimnazije i da se pomalo bavim glumom u vinkovačkom kazalištu…

Poslije svirke, dok smo se rastajali, rekao mi je da dođem i sutra na terasu za njegov stol. I ako hoću da se sutra oko podne pridružim njemu i ovim njegovim mladim prijateljicama u šetnji obalama Novčice.

Rezultat slika za upit "arsen dedic i Rade Šerbedžija"

I tako sam se družio s njim tih dana u Gospiću, pio gorki Vlahov i slušao njegove priče i njegove nove pjesme. Potpuno me opčinio svojim dalmoškim akcentom i svojom divljom, ali i otmjenom prirodom.

Nakon dvije godine, upisao sam Kazališnu akademiju u Zagrebu. Bio sam dosta uspješan student pa me moj profesor Kosta Spaić, za vrijeme zimskog semestra poslao sa studentima četvrte godine u Ameriku, na tri mjeseca, u sklopu neke razmjene studenata preko američkog State Departmenta.

Moj prvi let avionom je bio Zagreb – New York s JAT-ovim Boeingom DC 10.

Vratio sam se iz Amerike sredinom srpnja i profesor Spaić je organizirao da me odmah sa zagrebačkog aerodroma prebace u Dubrovnik, gdje je on završavao režiju Molierovog ”Don Juana” na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Stigao sam u Dubrovnik popodnevnim avionom. Dočekao me neki mladi čovjek iz direkcije Ljetnih igara i poveo me autobusom za gradsku luku Gruž, a odatle smo starim dubrovačkim tramvajem krenuli za Stari grad.

Nikada neću zaboraviti taj starinski dubrovački tramvaj, koji je bio jedinstven u svijetu. Bilo je to zapravo nekoliko drvenih vagona bez vrata i prozora, s drvenim klupicama.

Kada smo se s vrha Boninova spuštali prema Pilama, jednome od dva ulaska unutar zidina Staroga grada, rascvjetane bugenvilije udarale su me po ramenima i licu, dok su me zraci toploga sunca u zalasku, milovali i upisivali u moje sjećanje najljepši prizor moga mladoga života koji će zauvijek ostati urezan u moje pamćenje.

Bio sam potpuno očaran tom nenadanom ljepotom i duboko sam udahnuo topli zrak koji se odbijao od starih zidina i zauvijek uselio u moje grudi.

Zabavljao sam se dubrovačkim akcentom moga domaćina, mladoga dubrovačkoga gospara, koji mi je objašnjavao što se kako zove i ponosno pokazivao te pokazivao ulice i znamenite kuće. Onda smo kroz Vrata od Pila ušli u Stari grad, gdje me dočekala široka popločana ulica Stradun. Sav blještav i pust izgledao je kao neka starinska pista za avione koji su odavde negdje zauvijek odletjeli.

Proveo me moj mladi vodič kroz nekoliko starinskih ulica i odveo me u sobu koja je bila iznajmljena za mene. Stigli smo tek ostaviti moje stvari i odmah požuriti nazad preko Pila na Lovrijenac, čudesnu tvrđavu, izgrađenu na velikoj kamenoj stijeni koja se izdizala iz mora i na kojoj je Kosta Spaić imao generalnu probu Molierovog ”Don Juana”.

Profesor je želio da se ja pojavim u sasvim malenoj ulozi nekoga glasnika. Dobio sam tekst i naučio ga napamet.

Generalna proba je bila već u tijeku, kada sam se popeo uz stepenice te čudesne tvrđave što je kao stara kornjača tamo u moru čvrsto stajala i branila grad Dubrovnik od svih uroka i olujnih valova.

Na ulazu u tvrđavu dočekao me legendarni inspicijent Ljetnih igara Mato Baković.

  • Jesi li ti mali Šerbedžija? – upitao me.
  • Jesam – izgovorio sam gotovo bez daha jer je moje lakonoge noge izmorilo ovih 178 stepenica uzbrdo.
  • Ajde, ajde, dolazi ovamo – povukao me u unutrašnjost tvrđave i zastali smo na čas iza velikog kamenog stuba. – Pazi sad, mali! Iznenadit ćemo profesora Spaića. Sad ćeš uletjeti tamo na sredinu scene i glasno izgovoriti svoje tri rečenice. Znaš li tekst?
  • Gospodine, gospodine, bježite! Potjera za vama stiže. Dvanaest naoružanih razbojnika… – počeo sam tih nekoliko rečenica, dok me on vodio dublje u mrak i tamnu utrobu kazališne tvrđave.

Tu smo stali i čekali na moju repliku.

  • Sad! – viknuo je Baković i gurnuo me na scenu.
  • Gospodine, gospodine! – povikao sam glasno i zaletio se prema osvijetljenoj pozornici.
Prvi put sam ga gledao na televiziji, negdje početkom šezdesetih. Bio je mlad i neobično mršav. Pjevao je neku pjesmu o kiši i jeseni. I danas se sjećam tih riječi: ”Noć, noć, lampioni, ulicom pustom pust vjetar jeca. Jeca i plače nad katedralom, dažd pust u nama…”

Ne vidjevši ništa od velikih reflektora koji su me zaslijepili svom snagom sam udario glavom o rub velikoga stuba i stropoštao se u nesvijest.

Neki ženski glas je uplašeno vrisnuo. Svi su se sjatili oko mene i polijevali me vodom. Polagano su me pridigli i ja sam tako stojeći nasred te čuvene scene tvrđave Lovrijenac, na kojoj ću devet godina kasnije odigrati svoga Hamleta, ošamućen i raskrvavljene glave, vidio u trećem redu, moga idola Arsena Dedića, koji je nehajno prebacio noge preko stolica i gledao me sa smiješkom dobrodošlice.

  • Gdje si Slavonac!? – rekao je. – Ne možeš ti bez krvi u teatar!

I tada je počelo naše druženje. Viđali smo se u Zagrebu. On je pisao svoje pjesme i volio mi ih je još neobjavljene čitati.

Njegova karijera je vrtoglavo rasla, ali bogami nisam ni ja zaostajao. Vrlo brzo sam počeo snimati glavne uloge na filmu i televiziji. Za mnoge projekte on je pisao muziku.

I tako smo se družili u našemu Zagrebu.

Sjećam se Gabičinog potkrovlja u Gundulićevoj ulici, kojeg je Arsen okupirao početkom sedamdesetih i na čijim smo stepenicama uvježbavali njegove nove pjesme.

Naša slika s tih stepenica bila je i naslovnica čuvene singlice ”Ne daj se, Ines”, za koju je Arsen napisao i muziku i tekst i koja nas je na neki način obojicu proslavila i učvrstila naše prijateljstvo.

Romantična veza Arsena i Gabi dobila je te 1973. godine i svoj sretni epilog. Rodio se njihov Matija. Te godine su se i vjenčali ”jer ne može moj sin biti vanbračno dijete”, znao je Arsen u šali govoriti.

Svadba je bila u Arsenovom omiljenom restoranu ”Kod Barice” podno Sljemena, samo za 12-ero uzvanika. Bio je tu čuveni i u to vrijeme veoma popularni talijanski kantautor Gino Paoli, pjesnik Zvonimir Golob, Arsenova sestrična Ksenija i njezin muž a moj profesor Izet Hajdarhodžić i moja žena Ivanka i ja.

Gino je bio Arsenov kum. Svadba je trajala do ranih jutarnjih sati i mnogo se pilo i čaša razbilo, tako da je čuvena Barica rekla Arsenu: ”Je, gospon Arsen, hranu ne bute platili, ali ove zidove što su ih uništili onaj Talijan i taj naš mladi glumac, čudnoga prezimena, razbijajući čaše i flaše o njih, budete, bog i bogme ofarbali!”

I tako su prolazile godine moga sazrijevanja i bavljenja umjetnošću, a Arsen je uz Shakespearea, Krležu i moga profesora Kostu Spaića bio najvažnija osoba u mome umjetničkom odrastanju. Učio sam od njega mnogo toga. Bio je svestrani umjetnik, briljantan pjesnik i veliki mudrac.

Ali bilo je još nešto među nama. Neka tajna veza koja nas je zbližavala. Neko prijateljstvo starijeg i mlađeg brata. I kada su bila vremena mojih velikih kazališnih i filmskih uspjeha, uvijek sam znao da je on stariji brat.

Jednom mi je poslije nekog koncerta, presvlačeći oznojenu košulju doviknuo: ”Skidaj košulju da se zamijenimo!” I dobacio mi je svoju oznojenu plavu jeans košulju Levi Strauss, a ja njemu dao moju običnu bijelu košulju s etiketom Varteks tvornice iz Varaždina i sa ugraviranim, malim dimnjačarem sa lijeve strane, negdje u blizini srca. Za sreću.

Arsen je bio zapravo i neizmjerno nježan prijatelj. Kad god je bilo ”stani-pani” u životu, kako je znao govoriti, bio je uvijek tu. Jednostavan. Hrabar. Spreman pomoći u svemu.

Od njega se učilo kako pisati poeziju, kako bivati poseban u umjetnosti. I svi su nekako ispadali iz njegova rukava. Od Gorana Bregovića do Darka Rundeka.

Moja opijenost Arsenom tih sedamdesetih i osamdesetih godina je bila neopisiva. Važnije mi je bilo biti gost na njegovim koncertima i pjevati zajedno s njim ”O, mladosti” i recitirati ”Ne daj se, Ines”, od svih mojih uloga koje sam igrao tih godina u teatru.

A onda su došle devedesete, koje su nas razdvojile. Ja sam živio u Londonu i Americi, ali kad god bih se pojavljivao tih devedesetih u Zagrebu, njegova i Gabičina adresa je bila jedna od stanica na koju bih dolazio.

Bio je i hrabar. Kao pisac i pjesnik neumoljivo oštar prema stvarnosti i društvenim događanjima u kojima smo tih godina živjeli.

Njegove pjesme, poput ”Ministarstva straha” i ostalih žestokih, bile su perjanice suvremenog hrvatskog pjesništva, koje je u njemu imalo jednog od najsjajnijih autora, ali i najaktualnijih kritičara, pojava i prilika u kojima smo živjeli.

Arsen je rođen u Šibeniku. Otac mu je bio Jovan Dedić, Srbin iz okolice Drniša, a majka je bila Hrvatica, Veronika Mišković, iz Rupa, nedaleko Skradina, koju je Arsen od milja zvao Jela.

Neki ženski glas je uplašeno vrisnuo. Svi su se sjatili oko mene i polijevali me vodom. Polagano su me pridigli i ja sam tako stojeći nasred te čuvene scene tvrđave Lovrijenac, na kojoj ću devet godina kasnije odigrati svoga Hamleta, ošamućen i raskrvavljene glave, vidio u trećem redu, moga idola Arsena Dedića, koji je nehajno prebacio noge preko stolica i gledao me sa smiješkom dobrodošlice

Mnogi veliki ljudi u Hrvatskoj bili su iz mješovitih brakova.

I sam Otac domovine dr. Ante Starčević, bio je mješanac, odnosno imao je i srpskoo porijeklo. Majka mu je bila Milica Čorak, Srpkinja iz Široke Kule. Iz moga rodnoga kraja u Lici.

A i legendarni partizanski heroj Marko Orešković Krntija imao je sličan raspored krvnih zrnaca. Narodna pjesma je pjevala: ”Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda…”

Sudeći po stavovima dijelova hrvatskoga urbanoga društva, među koje ubrajam intelektualce i naročito djelatnike iz područja hrvatske kulture, Arsen nikada nije bio upitan u odnosu na svoje mješovito porijeklo i uglavnom nije imao problema oko svoga identiteta u tim olovnim vremenima kada su mnogi obični ljudi, upravo zbog tih činjenica, imali velikih problema, a mnogi od njih bježali glavom bez obzira ili bili protjerivani iz Hrvatske.

Naravno da je svemu kumovala i velikosrpska politika Miloševića i Ćosića, koja je imala među hrvatskim Srbima svoje vojskovođe u likovima lokalnog policajca Mile Martića i sličnih ”lidera”.

Dok je ta sumanuta politika bombardirala i razarala Dubrovnik, Vukovar, Šibenik i druge hrvatske gradove i sela, zbog čega je hrvatski narod s pravom bio ogorčen i ranjen, vješto vođenom medijskom hajkom, raspirivalo se i usmjeravalo ogorčenje i bijes gotovo prema svim Srbima iz Hrvatske.

U tome haosu stradali su mnogi nedužni ljudi.

Bilo je i apsurdnih situacija. Poznati hrvatski kazališni i filmski režiser Tomislav Radić, javno je napisao pismo najvećem hrvatskom kazališnom glumcu Peri Kvrgiću i zamolio ga, da zato što je Srbin, izađe iz podjele ”Stilskih vježbi”, predstave koju je on režirao i koja je odigrana preko 2.000 puta.

Čitava hrvatska javnost se skandalizirala zbog tog Radićevog nacionalističkog ispada.

Vjeran Zuppa mi je ispričao da je negdje početkom novog stoljeća, prilikom nekog jubileja u Teatru ITD, taj isti režiser Radić, prišao Peri Kvrgiću, pružio mu ruku i rekao: ”Molim vas, gospodine Kvrgiću, pružite mi ruku i oprostite mi.” A Kvrgić mu je odgovorio: ”Gospodine Radiću, ruku ću vam pružiti, ali oprostiti vam neću”.

Arsen zbog svoga polovičnoga srpskog porijekla nije imao tih problema. Barem ne javno i koliko ja znam.

Rezultat slika za upit "arsen dedic"

A pjevao je:

”Tko stoji iza mene
U ovom strašnom vremenu
Vremenu za šovene
Iza jednih je nacija
A iza drugih žene
Jer snaga je u plemenu.

Iza njih njihovi, iza naših naši
To u istom času raduje i plaši.
Drže se jarani, drže se zemljaci
Opet su igri osobeni znaci.

A tko stoji iza mene
I tko će takvom pomoći
Kad se okrenem nikog
Osim duge sjene
Na cesti poslije ponoći.”

Ta priča o identitetima je, zapravo, u svojoj biti zastrašujuća i opasna. Tragajući za potpunom rasnom čistoćom u okvirima vlastite nacije, ”inženjeri duša” pokušavaju svojim zastrašujućim eksperimentima očistiti svoju naciju od bilo kakvih drugih demografskih utjecaja.

U tome smislu, čisti se i jezik i izmišljaju čak nove riječi i jezični pojmovi, kako bi se hrvatski jezik što više razlikovao od tako sličnih, da ne kažem istih jezika, koji Srbi zovu srpskim, a Bosanci bosanskim jezikom. A Crnogorci će, pretpostavljam, pokušati dokazati kako se crnogorski jezik, najprvi stvorio na ovim južnoslavenskim prostorima.

Takvom politikom izgradnje čistih identiteta, mali narodi ubrzavaju svoju vlastitu propast.

Već sam pisao o tome, pa se ne želim ponavljati, ali s radošću čitam u novome Globusu intervju sjajnoga hrvatskog (ili austrijskog) filozofa Borisa Budena, koji ove moje strahove i strepnje objašnjava na jedan filozofski način. Sasvim točno i zastrašujuće.

Neću više o tome da me ne napadnu opet neki dežurni čuvari i dušebrižnici Hrvatske. A i Srbije. Jer slične stvari se mogu i o onome uzanome dvorištu ispripovjediti.

”O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!”
(A. G. Matoš)

Sjećam se Gabičinog potkrovlja u Gundulićevoj ulici, kojeg je Arsen okupirao početkom sedamdesetih i na čijim smo stepenicama uvježbavali njegove nove pjesme. Naša slika s tih stepenica bila je i naslovnica čuvene singlice ”Ne daj se, Ines”, za koju je Arsen napisao i muziku i tekst i koja nas je na neki način obojicu proslavila i učvrstila naše prijateljstvo

I za kraj, jedna lijepa i duhovita priča o Arsenu.

U proljeće 2016. godine nazvao sam ga i pitao ga, bi li želio biti gost na mojemu koncertu u Lisinskom, krajem lipnja.

  • Naravno! A što da pjevam? – odgovorio je.
  • Pjevaj što hoćeš – rekao sam.
  • A koliko da pjevam?
  • Pjevaj koliko hoćeš – kazao sam.
  • A zajedno ćemo ”O, mladosti” i samo te ja na klaviru pratim za ”Ines”…

Tjedan dana prije koncerta došao je u Podsused gdje sam sa svojim muzičarima iz Zapadnog kolodvora imao probe kod našega kontrabasista Pere Ištvančića. Obično za takve prilike njegova žena Dragana priredi pravu gozbu slavonskih i zagorskih specijaliteta. I mnogo različitoga pića.

Pojavio se Arsen sa svojom torbicom na ramenu i rekao:

  • Bok… Pjevat ću dvanaest pjesama na tvome koncertu – i bacio hrpu notnih papira na stol.

Svi su se grohotom nasmijali.

  • Što je, što je smiješno? Mogu ja i više ako treba!

Opet smijeh čitavoga orkestra.

  • Arsene, pjevat ćeš dvanaest pjesama – kazao sam.
  • Stvarno? – upitao je, smiješeći se.
  • Stvarno – odgovorio sam.

Ja sam odlučio na tome svome koncertu u Lisinskom otpjevati samo deset pjesama jer sam već imao dogovorene goste, moga dragoga prijatelja Sašu Lošića i moju kćer Mimi, tako da, kad se zbroji i Arsenovih dvanaest, ispadne preko dva sata koncerta. A ne volim dugačke koncerte, a niti preduge kazališne predstave.

Zamislio sam da prvo otvorim koncert sa svojim programom i gostima, a onda da u drugom dijelu koncerta nastupi Arsen.

Nije pjevao dvanaest pjesama kako je bio najavio. Pjevao je šesnaest pjesama. Ali bio je nezamislivo sjajan.

A ja sam bio ono što sam bio i čitavoga života u odnosu na muziku, njegov najvjerniji obožavatelj. I niti jednoga trenutka nisam pomislio kako mi je preoteo koncert i kako sam ja zapravo njegov gost i njegova predgrupa na svome vlastitom koncertu. Bio je to za mene prirodni tok stvari.

Nismo ni slutili da će to biti naš posljednji susret koji je završio sa sjetnim akordima i stihovima ”Ne daj se, Ines” s kojima se nismo davali godinama drukčijim pokretima i navikama.

Nakon dva mjeseca preminuo je u jednoj zagrebačkoj bolnici. Operacija kuka je bila uspješna, ali je dobio infekciju bolničkom bakterijom. Clostridia! Tako banalna i nemilosrdna smrt.

Umro je kao Mozart. A i bio je naš Mozart i naš Leonard Cohen. Da je pjevao na engleskom ili francuskom, znao bi za njega čitav svijet.

Arsen je legenda koja je obogatila naše mladosti i naša odrastanja. Čovjek koji je bio i ostao inspiracija u umjetnosti i životu.

I sada kada ga nema ništa ovdje više nije isto.

”Othodu gospari” u sutonima ovih naših života i našega vremena koje nam je dato na posudbu, a koje, često, ljudi tako sebično i neumno troše.

Najbolji odlaze uzdignuta čela.

I Mira Furlan je otišla. Nijemo i gotovo nečujno. Zbog svoje iskrenosti i čestitosti bila je kao Antigona kamenovana. Nepravedno izložena medijskome linču i brutalnim uvredama ostrašćenih nacionalista i neukusnih poruka i komentara nekih kolega i kolegica.

Čuje se ponegdje i neka mukla šutnja i poneki sasvim neukusni komentar onih koji u svojim bjesovima i mržnji ostaju dosljedni i nepokolebljivi. Dnevne novine i vodeći hrvatski tjednici pišu panegirike o velikoj hrvatskoj glumici, ne sjećajući se da su tih devedesetih ispisivali najodurnije laži i izmišljotine o toj istoj glumici

Ostaju za njom njezine briljantne kazališne i filmske uloge i njezino bijelo lice. Ali i njezine rane od kamenja bačenoga na nju. Bolne i krvave.

Danas se u čitavoj Hrvatskoj čuju posramljeni jecaji koji žale za njom i oplakuju njezinu sudbinu. Građanke i građani Zagreba opraštaju se od nje cvijećem i svijećama ostavljenim na adresi na kojoj je nekada živjela.

Čuje se ponegdje i neka mukla šutnja i poneki sasvim neukusni komentar onih koji u svojim bjesovima i mržnji ostaju dosljedni i nepokolebljivi.

Dnevne novine i vodeći hrvatski tjednici pišu panegirike o velikoj hrvatskoj glumici, ne sjećajući se da su tih devedesetih ispisivali najodurnije laži i izmišljotine o toj istoj glumici.

A to je bilo vrijeme rata i nesreća kada su mnogi ljudi vjerovali tim novinama i njihovim senzacionalističkim vijestima koje su često, neistinite i zlonamjerne, služile samo jednome cilju: Da ukaljaju i diskreditiraju sve one koji nisu bili po volji tadašnje politike i ”nacionalnoga ushićenja”.

Poneki se novinari ispričavaju zbog svega onoga što su te iste novine tada činile i pokušavaju tražiti u ime njih oprost i zaborav. I dobro je da se ipričavaju.

Poznavajući Miru, a donekle i njezinu dušu, gotovo sam siguran da bi rekla:

  • Dobro, dobro… oprostit ću vam… Ali ruku vam, nažalost, pružiti ne mogu… A i neću!
  • Izvor
Show More

Leave a Reply

Back to top button