povijest

ANTE PAVELIĆ, ZLIKOVAC S BRADINE: Detalji njegovog bijega otkrivaju neviđenu kukavicu, a tajna ustaškog zlata

i do danas je ostala nerasvijetljena

Četiri se godine kleo u državu kojoj je bio na čelu. Govorio je o ostvarenju vjekovnog tisućljetnog sna, oslobođenju hrvatskog naroda, uskrsnuću hrvatske državnosti.

A onda je u prvim danima svibnja, u kaosu kojeg su 1945. pratili porazi nacističke vojske na svim frontovima, pokupio prnje i pobjegao iz Zagreba.

Ante Pavelić u tom je trenutku još uvijek imao najmanje 150 tisuća vojnika u HOS-u. Po prilici jednako toliko su imale i partizanske postrojbe na teritoriju NDH. Unatoč tome, ustaški Poglavnik svoju državu nije odlučio braniti.

U NDH, državi koju su 1941. osnovali Hitler i Mussolini, od početka do samoga kraja znalo se tko je pravi gazda. A tko sluge i izvršitelji. Zvonimirova linija na potezu Karlovac – Dugo Selo – Vrbovec – Križevci – Koprivnica – Drava koja je trebala braniti Zagreb raspala se ne zbog udara neprijatelja, nego zbog izdane naredbe o povlačenju prema Austriji.

Često se pisalo da je Ante Pavelić 6. svibnja zbrisao iz zemlje glavom bez obzira. No, ustaški Poglavnik pritom je vrlo proračunato pokupio židovsko zlato. I ono koje se nalazilo u sandicima državne riznice, i ono koje je, prema kasnijem svjedočenju njegovog doglavnika Slavka Kvaternika, čuvao u svojoj vili u vrećicama od po dva kilograma.

Još za Božić 1944. – također proračunato – pospremio je suprugu Maru i kćeri Mirjanu i Višnju na sigurno u Austriju. Proračunato se ponašao i pri povlačenju.

Te je večeri 6. svibnja 1945. noćio u Novim dvorima kod Zaprešića, a onda se pridružio konvoju vojnika i civila koji su se, slijedeći naredbu njegovih vlasti, kroz Sloveniju uputili prema Zapadu. Na, kako se tvrdilo, predaju saveznicima.

U Rogaškoj Slatini 8. svibnja Pavelić je održao posljednju sjednicu svojeg Glavnog stana. Hitler je već tjedan dana bio mrtav, a Pavelić, koji je do posljednjeg trenutka vjerovao u tajno oružje koje će spasiti Treći Reich, morao se suočiti s istinom.

Pavelić je tu postao svjestan da njemačka vojska pod zapovjedništvom generala Alexandra Lohra neće braniti povlačenje ustaških, domobranskih, kozačkih, četničkih i belogardejskih jedinica, svih onih s kojima je Poglavnik u Zagrebu koji tjedan ranije po Hitlerovu naređenju sklopio sporazum o zajedničkom ratovanju protiv partizana.

U francuskom Rehmsu toga je dana potpisana bezuvjetna kapitulacija Njemačke. Njemački general Alexandar Lohr, zapovjednik skupine armija Trećeg Reicha na jugoistoku Europe, odlučio se predati Titovim partizanima.

Pavelić je tražio susret s Lohrom u četiri oka. Lohr ga je, prema svjedočenju Eriha Lisaka, šefa Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost, glatko odbio.

“Zamisli što mi je Lohr poručio: Ja kapituliram pred partizanima, a vi radite kako hoćete”, naveo je Pavelićeve riječi njegov sin Velimir, koji se tih dana nalazio u njegovoj pratnji.

Tu je Poglavnik propale države definitivno shvatio da se bori na život i smrt. Uopće ga nije bilo briga što će biti s vojnicima koji su se – zavedeni pričom o bici za vlastitu državu – što milom što silom našli u njegovoj vojsci. Što će biti s onim golobradim mladićima od 16 i 17 godina koje je po Zagrebu mobilizirao u proljeće te godine, kada je već bilo jasno da Treći Reich propada. Što će, uostalom, biti s državom u koju se toliko kleo.

Zapovjedništvo vojske je prepustio Vjekoslavu Luburiću. On sam je odlučio spašavati živu glavu.

Vlada NDH nakon sastanka u Rogaškoj Slatini otišla je na jednu, a Pavelić na drugu stranu. Kolona u povlačenju mu je bila prespora. Poglavnika je uhvatio strah da neće uspjeti. Kada je prešao granicu s Austrijom, u Spielfeldu ili Leignitzu, s još jedinom vozilom se odvojio iz svoje pratnje i zaputio prema Salzburgu.

I umalo završio u rukama Rusa.

U Judenburgu ga zatiče vijest da su se saveznici povukli. I da u grad iz smjera Graza ulazi Crvena armija. Pavelić je razmišljao da se uputi prema Triebenu. No i njega već drže Rusi.

Našao se u klopci. Djelić onoga što se u tom odsutnim trenucima odvijalo opisano je kasnije u “Hrvatskoj reviji”, koja je nakon Drugog svjetskog rata izlazila u emigraciji.

“Sjećaš li se svog bjesomučnog trčanja kada se pronio glas o ruskim tenkovima? Kad je Moškov pokušao da te zaustavi, bio si izbezumljen, zagrcavao se, lica i ustiju zelenih kao trava, mucao da idu Rusi… Bio je to bijedan, jadan i izbezumljen tvoj lik, Ante Paveliću, lik tvoga najnižeg kukavičluka i panike”, opisao je Pavelićevo ponašanje jedan od svjedoka.

Poglavnika su nakon nekog vremena Moškov i Lisak ipak uspjeli smiriti. Ključnu ulogu u njegovom izvlačenju su, po svemu sudeći, odigrali djed i baka poznatog hrvatskog novinara i publiciste Drage Pilsela. Uputivši ga u pravcu gdje su se nalazili saveznici.

Pavelićeva skupina napustila je automobile i – preobučena u civile – s ruksacima otišla u šumu.

Prelaze Taurske Alpe, ulaze u savezničku okupacijsku zonu i kod Salzburga se – najvjerojatnije 18. svibnja – nalaze s Pavelićevom suprugom i kćerima. Prijavljuju se američkim vlastima pod svojim pravim imenima.

Pavelića ispituje izvjesni kapetan Messing, američki kontraobavještajac. No nakon što je do Poglavnika došla vijest da su Britanci Titovim partizanima izručili dio vlade NDH koja se sklonila u Turracher Hohe, Pavelić uviđa da i njemu prijeti ista sudbina.

U zamjenu za dva vozila konzulata NDH u Austriji općina St. Gilgen im je, prema svjedočenju Pavelićeve kćerke Višnje, pristala krivotvoriti dokumente. Pavelić je skriven iza identiteta mađarskog inženjera sredinom lipnja 1945. pobjegao u nepoznatom pravcu.

Oko njegova bijega raspredale su se različite priče. Pa i ona da je zbrisao preobučen u časnu sestru. Ili da se krio iza svećeničkog habita. Da je prije toga u nečijem dvorištu zakopao ustaško zlato. I da je tzv. štakorskom rutom – uz pomoć svećenika Krunoslava Draganića i uz zaštitu Vatikana – uspio izbjeći zarobljavanje i pobjeći u Latinsku Ameriku.

Ono što je neosporno jest da je Pavelić još neko vrijeme boravio u Austriji. Da se potom skrivao u Italiji. I da je otamo 1948. otputovao u Argentinu. Da je njegova obitelj – posebno kćerka Višnja – do smrti prilično ružno pričala o Draganoviću.

I da je tajna ustaškog zlata do danas ostala nerasvijetljena.

(Slobodna Dalmacija)

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close