kniževnostkultura

ANA FRANK U GAZI

GAZA,  ZABORAVLJENA ZEMLJA

Melika Salihbeg Bosnavi

KATARZIČNI SNOVI 
– SAN SEDMI ili
GAZA,  ZABORAVLJENA ZEMLJA

Mir na tebe, Anna! Ime mi je Îmân… Ovako je počeo Annin katarzični san, noć prije nego što je 4. kolovoza ’44. Grüne Polizei ušla u Tajno sklonište, smješteno na jednom od čistih, amsterdamskih, kanala. Tamo gdje je Anna F. provodila drhtave dane, iščekujući pune dvije godine, od jutra do sutra, zajedno sa članovima svoje i Peterove obitelji, da je pokrije sjenka nakazne smrti u koncentracionom logoru. Aveti, koja se, grimasom maske, cerekala u istom onom Descartesovom utoku slobode (sa usana europske Nacije, Kulture, Civilizacije, Racija), na sve nosioce žutih zvjezdanih znakova. Gestapo je, kažu dokumenti onog, ako se sjećate, wienskog lovačkog društva, opljačkao sav posjed. Samo je na podu, medju nevažnim novinskim papirima, punim vijesti o tisućama (neozbiljnih) smrti, ležao Annin dnevnik. Čekajući, strpljivo, na svoju sudbinu, koja bi, da nije moga očitavanja katarzičnih snova svih onih koji imaju bilo kakve veze sa Palestinom, ostala zauvijek poznata ljudima u njezinu apokrifnom izdanju.

. . . . . . . . . . . . . .

 

Zovem se Îmân… jedva je čula tih glas, i krenula za njim, smjerno, kao na molitvu. Brzo je stigla, s povratnom kartom, iz Amsterdama. Na nebu, razapet natpis: Gazza, zaboravljena zemlja! Na toj koti, a da ostali putnici usnulog stultifera navis (20. stoljeća) nisu ništa ni primijetili, naša katarzična putnica i njezina pouzdana voditeljica izašle su iz Vremena. Samo je na trenutak (ona unutarnja, čista) Anna (koju su zvali, jer je u stvari nisu ni poznavali kako treba, lovac na dečke, namiguša, sveznalica, čitateljka ljubavnih priča) oklijevala zakoračiti… na ovo prašnjavo, besputno tle. Nekad zlatni pijesak, kojeg, još od pamtivijeka, ispira Mediterran, prepušten sad blatnoj metamorfozi. (Alkemijo 20. stoljeća, tri put bravo za te!) Depresivan, ko da mu baš više ni do čega nije, a da je samo znalo, još koliko jučer, kako će ga trebati djeca, svako bi zrno… No, i to je predmet za potonje priče.

 

Dvadeset i devet milja dugog predvorja pakla, prati Anna itinerar ispisan dvorskom štiklom. Nije ova djevojčica nikakva tračalica, ali molim vas lijepo! Gospodin se, britanski ministar, po prvi put obreo u ovom glibu još od mandatorskih vremena. Mogli su fino i on i njegova dama obući neke stare, kolonijalne čizme. Niko im se ne bi začudio. A što se tiče Anne, ona bi sad imala veće oaze da po njima preskače ovu sivu baru, koja se (upravo iz razlogâ na koje se čika Ministar došao naljutit, neočekivano) proslavila u cijelome svijetu.

 

Zapravo je svejedno u koji biste dio Gazze došli, i u koji dio dana. Čitava je Gazza plinska oaza. Krajolik ljubičastog plamena, crnoga dima, mirisa izgorene gume. U njoj, i noću i danju (za filmsku scenu neo-realizma), pozira, raskošna, bijeda, meandriraju otvorene kanalizacije. Gazza je besplatna parfumerija truleži. Palača smrti. Trezor ljudskog zaborava… Više od svega, to je skladište smrdljivoga kala (svjetskog nemorala). Izmeta koji se odavde nema kud izbacit. (Čistoća plavoga neba ponad Gazze, o Bože! i meni se, jadnoj, katarzičnoj sanjalici, čini nečim skoro incidentnim). Gazza je, iznad svega, zemlja samoće. S jedne strane, sina ́ska pustinja (bîlo nehata muslimuna). S druge strane, pustinja Neguev (atomska centrala). S treće, (najneprohodnija) izabrana, ljudska pustara. S četvrte, more, na čijoj se obali, ištući svoj grob, nasukao Eichmannov pepeo…

 

Opet je Anna, čista Alfredova zatočenica, zastala, na trenutak, u svojoj misli. Opet sam ja, zapisivač katarzi svih onih koji javno, ili skriveno, sanjaju Palestinu, pozvala novinare sa njihovim bilješkama za Historiju. Koje tvrde da su posljednje riječi Eichmanna, maštovitog Hitlerova designera konclogora i plinskih komora, bile: Uskoro ćemo se, gospodo! opet svi sresti. Takva je sudbina svih ljudi. Živio sam vjerujući u Boga, i umirem vjerujući u Boga. Novinski naslov Eichmann obješen poredao je, tvrde isti izvori, rame uz rame, u osvetničkoj šutnji, čitavu Anninu naciju. Anna F., međutim, što novine nisu zabilježile (njima se, uistinu, samo rijetko može vjerovati), odbila je pridružiti se toj, žrtvenoj, koloni, u kojoj su stajali i Irgunovi muzikanti. Umjesto toga, okrenula se, puna kajanja, na drugu stranu. I, molitvom, upućenom Gospodaru svih svjetova, ispratila, u dubokom bolu, u vječnost, sićušno tijelo (jutros ubijenog) palestinskog djeteta. Ustrijeljenog od Âdamova sina, čiju je žrtvu Bog odbio primiti.

 

Učinilo se još Anni (Oh Bože! da li je to bio samo sneni privid?) da je, negdje po strani od tog narednog obroka smrti, ugledala jedan poznati razdijeljak u kosi. Je li to usred ove smrdljive lokve, u Gazzi, stajao, ponizno, kao pred zamkom, samozatajno, preobražen, kajanjem, u Palestinca, onaj veliki praški usamljenik? Ili je to samo, uskrsnuo, u katarzičnom snu, duh pisca, za kojeg književne historije bespogovorno tvrde da je završio kao samoubojica? Franz K.? Nije Anna imala vremena za ovu fantastičnu odgonetku. Ali mi je šapćući, da je ne čuje ni jedan historik te lijepe umjetnosti (kojom se i Đavo vrlo vješto bavi), ostavila amanet. Da u Franzovu snu, katarzičnom, naravno, nadjem odgonetku: nije li to on došao provjeriti, u Palestini, svoju davnu zebnju – da je jedan ( ) kafez pošao tražiti svoju pticu.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button