svijet

Militantni Izrael dugoročno ugrožava stvarne američke interese na Bliskom istoku

Uslijed neuspjelih pokušaja sklapanja mira s Irakom, Libanom i Sirijom, mira po mjeri Izraela, koji bi Tel Avivu omogućio dominantnu hegemonističku poziciju u regiji Levanta

OSMAN SOFTIĆ

Uslijed neuspjelih pokušaja sklapanja mira s Irakom, Libanom i Sirijom, mira po mjeri Izraela, koji bi Tel Avivu omogućio dominantnu hegemonističku poziciju u regiji Levanta, Izrael je svim mogućim sredstvima, uz pomoć Washingtona i nekih svojih saveznika u regiji, nastojao oslabiti ove tri zemlje, a život njihovim građanima učiniti što težim i nepodnošljivijim, što ratovima, što subverzijom i sankcijama. Drugim riječima, Izrael je uspio odrediti i nametnuti definiciju neprijatelja na Bliskom istoku, čak i Washingtonu, u skladu s interesima i strateškim ciljevima Tel Aviva, a ne u skladu sa stvarnim američkim interesima.
Nedavna eskalacija sukoba u Palestini, koju je isprovocirao Izrael svojim represivnim mjerama prema palestinskim građanima u Istočnom Jeruzalemu, skrnavljenje islamskih sakralnih objekata (Mesdžidul-aksa) u mjesecu ramazanu i bombardiranje Gaze koje je proizvelo ubistva velikog broja nevinih civila, žena i djece i rušenje stambenih zgrada, bolnica, škola i medijskih kuća, a koje je izazvalo revolt moralnih ljudi širom svijeta, ponovo su potaknuli pitanje mogućnosti obnavljanja tzv. mirovnog procesa između Izraela i Palestinaca (palestinskih vlasti) oko budućnosti uspostave palestinske države.

Sjedinjene Američke Države, kao još uvijek dominantna globalna supersila, zaštitnik Izraela i zemlja s najvećim utjecajem na ovaj proces tokom protekle četiri decenije, posljednji put ozbiljno su bile uključene u pregovore kao posrednik između Izraela i Palestinaca 2014. godine za vrijeme administracije predsjednika Baracka Obame. Amerikanci su nakon toga odustali od posredovanja u pregovorima oko tzv. finalnog statusa palestinskih teritorija, budući da su, prema riječima Martina Indyka, američkog izaslanika za Bliski istok, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas i izraelski premijer Benjamin Netanyahu nakon devet mjeseci pregovaranja bili puno udaljeniji u stavovima nego je to bilo na početku pregovora. Kasnije je administracija Donalda Trumpa ove pregovore učinila potpuno nemogućim svojim unilateralnim prijedlozima o tzv. miru, koji su bili prije svega režirani u korist Izraela. Tzv. prijedlog stoljeća, inicijativa Jarreda Kushnera, za Palestince je bio potpuno neprihvatljiv i značio bi potpunu kapitulaciju, poniženje i odricanje od prava na samoopredjeljenje i dostojanstvo i, naravno, odustajanje od zahtjeva za uspostavu palestinske države.

AMERIKA SVJESNO SABOTIRALA USPOSTAVU MIRA

Prema riječima Rashida Khalidija, profesora historije Bliskog istoka na Univerzitetu Columbia u New Yorku, jednog od najpoznatijih palestinskih historičara Palestine, koji je i sam jedno vrijeme učestvovao u ovim pregovorima savjetujući palestinski pregovarački tim za vrijeme madridske i vašingtonske etape pregovora, Washington nikad nije bio iskreno opredijeljen za uspostavu palestinske države. Khalidi je o tome objavio ozbiljnu studiju pod naslovom Brokers of Deceit: How U.S. Undermined Peace Process (Posrednici prevare), u kojoj je temeljito objasnio kako su brojne američke administracije svjesno sabotirale uspostavu stvarnog mira na Bliskom istoku. Naime, tvrdi Khalidi, ako pažljivo analiziramo sporazum u Camp Davidu, zatim okvirni sporazum ispregovaran u Madridu i sporazum potpisan u Oslu, s jedne, i palestinsku upravu, koja je nastala kao rezultat pregovora u Oslu, i permanentno stanje okupacije pod kojim ona djeluje, režim jevrejskih doseljeničkih skupina na okupiranoj Zapadnoj obali (koji je upravo omogućen u okviru arhitekture tzv. mirovnog procesa), s druge strane, vidjet ćemo da se radi o jednom jedinstvenom projektu koji je strukturiran na takav način, u strateškim štabovima Izraelaca i njihovih “podizvođača radova u Washingtonu”, kako ih opisuje Khalidi.

Ovakvo stanje na terenu kreirano je upravo zahvaljujući tzv. mirovnom procesu koji je zapravo dizajniran na takav način da predstavlja neprobojnu branu stvarne emancipacije Palestinaca, a ne kao put ka njihovoj emancipaciji i samoopredjeljenju, uključujući i uspostavu palestinske države, što nikad i nije bio cilj ovog najdužeg mirovnog procesa u novijoj povijesti. Khalidi tvrdi da spomenuti pregovori ne mogu, neće i nikad nisu niti bili zamišljeni kao modus čiji je cilj bio adresiranje i rješavanje stvarnih uzroka sukoba dviju suprotstavljenih strana, što se jasno reflektira u beskrajnom podjarmljivanju i represiji nad Palestincima i odbijanju Izraela da ih prihvati kao narod koji ima pravo na vlastito postojanje i na svoju državu. Khalidi navodi da nas ovakav scenarij uopće ne bi trebao iznenaditi budući da su svi ovi elementi utkani u plan Menachema Begina, premijera Izraela u vrijeme pregovora između Izraela i Egipta o miru. Begin je prije više od četiri decenije eksplicitno kazao da Izrael nikad ne smije i neće dopustiti formiranje palestinske države jer bi to predstavljalo najveću prijetnju sigurnosti Izraela (Eretz Yisroel).

REŽIM U EGIPTU DIO IZRAELSKOG PLANA

Upravo u ovom kontekstu treba posmatrati i značaj mirovnih sporazuma Izraela Egipta i Izraela i Jordana jer su oni Izraelu omogućili sigurnost sa zapadne i s istočne strane. Taj mir Amerikanci sve vrijeme plaćaju velikim iznosom pomoći Egiptu i Jordanu. Ta pomoć iznosi nekoliko milijardi dolara i gotovo je ekskluzivno namijenjena opremanju ratnog arsenala i održavanju oružane gotovosti dviju zemalja, uz čiju se pomoć egipatski i jordanski režimi također održavaju na vlasti uz blagoslov Washingtona. Prema procjeni nekih američkih analitičara, čak 81 posto američke pomoći koju Washington dodjeljuje regiji cijelog Bliskog istoka otpada upravo na Egipat, Jordan i, naravno, Izrael, koji dobija lavovski dio kolača američke pomoći. Mir sklopljen s Kairom 1979. i Ammanom 15 godina kasnije za Izrael predstavlja najveće strateško ostvarenje od proglašenja Izraela 1948. Ove dvije važne arapske zemlje jedine su iz reda tzv. konfrontacijskih zemalja prema Izraelu potpisale sporazum o miru s Izraelom. Druge zemlje iz ove grupacije zemalja, Liban, Sirija i Irak, to još uvijek nisu učinile i male su šanse da će to učiniti jer Izrael i danas pod okupacijom drži Golansku visoravan, strateški važno područje Sirije koje Izrael odbija vratiti pod sirijski suverenitet.

Kada je za vrijeme arapskog buđenja 2011. u Egiptu, nakon pada autokratskog režima Husnija Mubareka i kraćeg perioda vojne tranzicijske uprave, prvi put za šefa države demokratski izabran Muhamed Mursi, kojeg su podržali pripadnici “Muslimanskog bratstva”, njegova vlada dala je garancije da neće dovoditi u pitanje mirovni sporazum s Izraelom. Međutim, zbog Mursijevih simpatija prema “Hamasu”, koji predstavlja palestinski ogranak “Muslimanske braće”, i relaksacije graničnog režima u pograničnom području između Egipta i pojasa Gaze, Izrael je postao sve više uznemiren nepredvidivošću Mursijeve vlasti, tako da je uz pomoć Tel Aviva i pristanak Washingtona kratki demokratski eksperiment u Egiptu pao, a na vlast je ponovo došao režim koji je prihvatljiviji i za SAD i za Izrael. Naravno, vojska kao najsnažnija institucija u Egiptu na čelo je dovela jednog od svojih ljudi, generala Al-Sisija. Istini za volju, ne treba gajiti iluzije da je Mubarakov režim pao bez podrške vojske. Naravno, vojska je podržala zahtjeve islamista i liberal za njegovom smjenom, ne zbog odanosti demokratskim principima i vrijednostima već zbog činjenice da se Mubarak u znatnoj mjeri bio udaljio od politike koju je vojska mogla tolerirati. Egipatska vojska bojala se da bi instaliranjem na čelo države svog sina Mubarak planirao uspostaviti svojevrsnu porodičnu imperiju poput one koju je Hafiz al-Assad uspostavio u Siriji, transferom vlasti na svog sina Bashara. Egipatska vojska to nije dozvolila i zbog toga je kumovala rušenju Mubaraka, upravljajući tranzicijom, a nakon što je osjetila da bi je demokratski izabrani Mursi mogao ugroziti, brže-bolje je inscenirala nove proteste kako bi izvršila promjenu vlasti vojnim udarom.

MIR PO MJERI IZRAELA ILI UNIŠTENJE

Odbijanje spomenute tri tzv. konfrontacijske arapske zemlje da sklope mir s Izraelom velikim su dijelom razlog za tragičnu sudbinu koja ih je tokom proteklih nekoliko decenija zadesila i općeg haosa i nesreće koji i danas prevladavaju u ove tri arapske zemlje. Američka ilegalna okupacija Iraka 2003, pod izgovorom da njen bivši basistički režim krije oružje za masovno uništavanje, neuspjeli pokušaj svrgavanja režima Bashara al-Assada u Damsku, okupacija južnog Libana i periodična agresija Izraela na Liban – dio su istog plana. Zanimljiv je i sukob s tamošnjom šiijskom formacijom “Hizbullah”, iranskim saveznikom, koja se smatra predvodnikom pokreta otpora Izraelu, a neki je također smatraju državom u državi s obzirom na to da posjeduje veliki arsenal oružja i odbija da se razoruža te podredi subordinaciji konvencionalnih libanskih oružanih snaga. Uslijed neuspjelih pokušaja sklapanja mira s Irakom, Libanom i Sirijom, mira po mjeri Izraela, koji bi Tel Avivu omogućio dominantnu hegemonističku poziciju u regiji Levanta, Izrael je svim mogućim sredstvima, uz pomoć Washingtona i nekih svojih saveznika u regiji, nastojao oslabiti ove tri zemlje, a život njihovim građanima učiniti što težim i nepodnošljivijim, što ratovima, što subverzijom i sankcijama. Drugim riječima, Izrael je uspio odrediti i nametnuti definiciju neprijatelja na Bliskom istoku, čak i Washingtonu, u skladu s interesima i strateškim ciljevima Tel Aviva, a ne u skladu sa stvarnim američkim interesima.

Upravo se danas ovom trendu u Americi suprotstavljaju razne političke snage i interesne skupine, energično se protiveći ovakvoj situaciji i izraelskim manipulacijama, koje, prema njihovom mišljenju, ugrožavaju stvarne dugoročne interese Washingtona na Bliskom istoku. Jedna od najozbiljnijih istraživačkih institucija američkog mainstream strateškog promišljanja u Washingtonu jeste Quincy Institute for Responsible Statecraft. Ovaj novi istraživački vanjskopolitički think tank, kojim rukovodi poznati ekspert za Bliski istok Trita Parsi, porijeklom Iranac, zalaže se za revolucionarnu promjenu američke vanjske politike na Bliskom istoku, za normalizaciju odnosa s Iranom i povlačenje američkih vojnih kapaciteta s Bliskog istoka.

Ne treba potcijeniti utjecaj ove i sličnih američkih instituta na budući kurs američke politike prema Bliskom istoku jer njeni prijedlozi dolaze iz reda iskusnih vojnih stručnjaka i akademskih eksperata, a finansiraju ih, između ostalog, i neki od najutjecajnijih i najbogatijih američkih magnata poput Georgea Sorosa na ljevici i Charlesa Kocha na desnom krilu američkog političkog mainstreama, a to odražava stanoviti konsenzus koji se prostire na području oba tabora američke politike, i demokratskog i republikanskog, gdje sve više dolazi do spoznaje da povlađivanje Izraelu i pružanje bezuvjetne podrške avanturizmu koji provodi izraelski režim pod zaštitom Washingtona dugoročno ugrožava stvarne nacionalne interese Amerike na Bliskom istoku.

“HAMAS” BI UBUDUĆE MOGAO IMATI VODEĆU ULOGU

Najveći kamen spoticanja na planu postizanja dogovora između Izraela i Palestinaca jeste pitanje statusa stambenih naselja (settlements) jevrejskih doseljenika koja su izgrađena i dalje se grade na okupiranim palestinskim teritorijama na Zapadnoj obali. Ta naselja koja su svaki dan sve veća učinila su šanse za uspostavom palestinske države gotovo nemogućom. Na okupiranim teritorijama nalazi se preko 700 hiljada Jevreja čija supermoderna naselja sa svim infrastrukturnim pogodnostima, vodom, travnjacima, bazenima i modernim cestama, danas izgledaju kao elitna bjelačka naselja u gradovima Južne Afrike u poređenju s bantustanima u kojim je živjela crnačka većina. Stoga se danas u diskursu o izraelskoj okupaciji Palestine koristi termin aparthejd, koji postaje centralna odrednica kritičara izraelske politike.

Pitanje povratka izbjeglica, bolje rečeno, prognanih Palestinaca, status Jeruzalema i precizno utvrđivanje granica pitanja su koja proces uspostave palestinske države čine složenim i teškim s obzirom na nespremnost Izraela da prihvati zahtjeve Palestinaca po modelu koji bi odražavao stanje Palestine prije izraelske okupacije 1967.

Da li će i ko u ime Palestinaca ubuduće pregovarati o miru i palestinskoj državi ako uskoro dođe do reaktiviranja mirovnog procesa, ovisit će i o demokratskoj volji Palestinaca. Činjenica je da Palestinsku upravu, kojom dominira partija Fatah, predvodnica Palestinske oslobodilačke organizacije (krovne organizacije palestinskog otpora), koju mnogi analitičari smatraju podređenom Izraelu s obzirom na to da Tel Avivu omogućuje bezbolniju okupaciju s obzirom na dogovore o koordinaciji kada je riječ o sigurnosnim pitanjima, mnogi Palestinci smatraju jednako represivnom prema vlastitom stanovništvu. Palestinska uprava (PA) pod predsjedavanjem Mahmouda Abbasa, kojem je već više od 10 godina istekao mandat i vlada dekretom i predsjedničkim uredbama, ako se uopće može govoriti o vladavini pod okupacijom, potreban je demokratski legitimitet za buduće pregovore. S druge strane, Abbas je najavljene izbore koji su trebali biti održani krajem maja odgodio, navodeći kao razlog odbijanje Izraela da odobri glasanje Palestincima u Istočnom Jeruzalemu.

Abbasovi kritičari, pak, smatraju da se Abbas boji da bi njegov “Fatah”, koji je u novije vrijeme izgubio podršku masa, mogao biti potpuno poražen, i to ne samo od islamističkog “Hamasa”, čija je podrška znatno porasla, posebno nakon pružanja otpora agresiji Izraela, već i od drugih sekularnih frakcija. Mustafa Barghouti, Abbasov nekadašnji kolega iz “Fataha”, koji insistira da je izbore ipak trebalo održati i svijetu pokazati da Palestinci u Jeruzalemu ipak glasaju uprkos najavi Izraela da bi to mogao spriječiti, smatra da bi to bio dodatni poen za Palestince koji bi time svjetskoj javnosti pokazali da su opredijeljeni za demokratiju.

Abbas, naravno, ima i druge protivnike, među kojim su najprominentniji nećak Jasera Arafata Marwan Barghouti, koji se nalazi u zatvoru u Izraelu, te Mohamed Dahlan, koji također ima pristalice i uporište u “Fatahu”, posebno u Gazi. U slučaju održavanja izbora “Hamas” bi mogao postati puno značajniji faktor sa snažnim političkim legitimitetom. Vjerovatno je na to mislio Ismail Haniyeh kada je nedavno u svom govoru nakon stupanju na stranu primirja u Gazi izjavio da je ovo, pored svega ostalog, najveća strateška pobjeda “Hamasa”. Zahvalivši se prije svega narodu Egipta, Haniyeh je također signalizirao i važnu ulogu Egipta u primirju bez obzira na animozitet egipatskog režima prema “Hamasu” kao palestinskom ogranku “Muslimanskog bratstva”. Naravno, Haniyeh se također posebno zahvalio Iranu na oružju i novcu, ali i svim arapskim zemljama i podršci širom svijeta, a kompleksni palestinski put u borbi za slobodu ocijenio je novom, ali prije svega strateškom pobjedom. Ta strateška pobjeda mogla bi značiti promjenu na čelu Palestine, u kojoj bi “Hamas” ubuduće mogao imati vodeću ulogu. To bi, naravno, zahtijevalo velike promjene u odnosu Washingtona i drugih značajnih faktora međunarodne zajednice, a posebno angažman Kine, koja u novije vrijeme pokazuje sve veći interes posredovanja u postizanju pravednog mira u Palestini.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button