politika

Američki san o četničkoj historiji

Čemu služe Vučić-Dodikovi pamfleti i otkud SAD u ovom monti-pajtonovskom prekrajanju historije?

Prvo je u Pranjanima, u blizini Gornjeg Milanovca u Srbiji, a potom u Boljanićima kod Doboja, ovdje u Bosni i Hercegovini, održano zanimljivo slavlje: 76 godina od misije spašavanja savezničkih pilota u Drugom svjetskom ratu. Operaciju Halyard ili Vazdušni most tokom 1944. godine izveli su pripadnici Ravnogorskog pokreta kojim je komandovao Draža Mihailović, a riječ je o spašavanju 60 američkih pilota. Do kraja rata – po američkim podacima – spašeno je oko 500 savezničkih pilota, čije su avione Nijemci oborili iznad Srbije.

Čekalo se zbog dva razloga

Po najnovijim srbijanskim podacima, istih 60 pilota spašeno je i na Ozrenu, a ukupni broj je narastao na 1.200. No, onih 500 su bili razlog da tadašnji američki predsjednik Harry Truman odluči dodijeliti četničkom vođi Orden za zasluge (Legion of Merit), visoko ratno odlikovanje koje SAD dodjeljuju strancima. Truman je ovu odluku donio na preporuku generala Dwighta Eisenhowera, ali odlikovanje je uručeno ravno 57 godina kasnije, 2005, i to bez ikakve pompe, u američkoj rezidenciji na Dedinju. Dva su razloga što se čekalo, a i što je pompa izostala: američka administracija nije se željela zamjeriti vlastima nekadašnje Jugoslavije, pa je zvanična predaja odlikovanja stavljena ad acta, a drugi je, reklo bi se, balkanske političke prirode – Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta obnove, u vrijeme mandata ministra inostranih poslova iskoristio je svoj boravak u SAD-u da podsjeti i na događaj i na odlikovanje, a kako je u međuvremenu postao politički nepodoban, sve se odigralo skoro pa u tajnosti. Delegacija američkih veterana, koji su preživjeli zahvaljujući ovoj misiji, Trumanov Orden za zasluge uručila je doktorici Gordani Mihailović, kćerki Draže Mihailovića, a da ironija bude kompletna, odabrali su 60. godišnjicu pobjede nad fašizmom, što je, je li, bio treći razlog da se čitav događaj provuče ispod radara javnosti. Naprosto zato što je spašavanje savezničkih pilota bio jedini četnički doprinos borbi protiv fašizma.

Za ostali angažman u Drugom svjetskom ratu izvojevan na strani fašista u bitkama protiv partizana i progonu i pogromu civila nesrpske nacionalnosti, posthumno odlikovani Draža Mihailović – ministar odbrane u Vladi Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu, potom četnički đeneral koga su od milja zvali Čičom – 1946. je osuđen na smrt pred sudom nove Jugoslavije i pogubljen u Beogradu 17. jula iste godine. Partizan i dugogodišnji bosanskohercegovački i ex-jugoslovenski funkcioner, diplomata s enormnim iskustvom i nekadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Raif Dizdarević, povodom događaja u Pranjanima, u Oslobođenju je podsjetio kako je Mihailović odbio sve prijedloge partizanskog vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita za zajedničku borbu protiv fašističkih okupatora.

Tito se, podsjeća Dizdarević, dva puta 1941. sastao sa Mihailovićem i predlagao mu zajedničku borbu. Na prvom sastanku 19. septembra Draža je odbio prijedlog jer je smatrao “da još nije vrijeme za oružanu borbu”, a na drugi sastanak 27. 10. 1941. Tito je došao s prijedlogom sporazuma od 12 tačaka – Draža je sve odbio uz lažna obećanja da neće ulaziti u rat s partizanima, već će čuvati kontakte. Ispostavilo se da je već ranije Mihailović sa predsjednikom kvislinške vlade Srbije Milanom Nedićem – uz znanje i odobrenje njemačkih okupatora – sklopio pakt o zajedničkoj borbi protiv partizana. Bilo je to krajem augusta 1941. kada se Čiča Draža obavezao na gušenje partizanskog ustanka u zamjenu za novčanu Nedićevu pomoć i podršku Nijemaca u naoružanju.

Zauzvrat su fašisti dobili savezničke snage u četnicima, a Nedić i oficira za vezu u Mihailovićevom štabu. Skovan je i plan četničkog proširenja na strani fašista – u BiH i Crnu Goru, što je njemačka vojna komanda u Srbiji, s generalom Dankelmannom na čelu, odobrila i pozdravila. Draža je na krilima fašističkih saveznika postigao i direktan sporazum s njemačkim okupatorima o naoružavanju svojih četničkih jedinica, što je već u novembru 1941. krunisano dogovorom o učešću četnika u svim njemačkim ofanzivama protiv partizana. Dokazivao se već u gušenju Užičke republike, prostora kome su pripadali i Pranjani i Gornji Milanovac u jesen 1941. godine, kada je ovaj teritorij bio jedina slobodna zona u Evropi pokorenoj fašistima.

Vučić se prvo grohotom smijao, a potom…

No, Dizdarević je reagirao isprovociran tezama koje su u Pranjanima lansirali srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i njegov gost, član državnog Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Vučić se prvo grohotom smijao dok mu je preživjeli ravnogorac (kako je predstavljen) javno poklanjao izrovanu i krvlju natopljenu parcelu, no potom je mrtav ozbiljan obznanio kako više nema podjele Srba na partizane i ravnogorce (valjda je zbog američkih gostiju izbjegavao koristiti termin četnici, kojim se ravnogorci na Balkanu ponose). Slično je nastupio i Dodik – na obje lokacije – više puta ponavljajući notornu laž kako su se partizani i ravnogorci “svi zajedno borili protiv fašista”. “Otadžbinska vojska nije bila dio savezničkih snaga, već zločinački prirepak fašističkih Sila osovine”, objasnit će Dizdarević, ne želeći se upuštati u tumačenja i motive ovih najnovijih revizionističkih nasrtaja na historiju. Umjesto toga, Dizdarević je podsjetio na Churchillovo obrazlaganje britanskom parlamentu zašto je odlučno uz Tita i partizane – Mihailović se ne bori protiv neprijatelja, rekao je, kao uostalom i brojni drugi državnici, dokazane vojskovođe protiv Sila osovine. Čemu onda služe ovi Vučić-Dodikovi pamfleti i otkud SAD u ovom montipajtonovskom prekrajanju historije?

Na prvi pogled, moglo bi se učiniti da je u pitanju nikad presahla ambicija svesrpskog ujedinjenja po svaku cijenu. U prilog toj tezi poslužila bi Dodikova lamentiranja kako se istina o antifašističkom duhu srpskog naroda ne može sakriti ili ushićenost Željke Cvijanović o vječnom srpsko-američkom prijateljstvu krvlju zapečaćenom. U istu kutiju valja uvrstiti i sjećanja šestogodišnjaka koji je svjedočio spašavanju pilota pa se sad latio pisanja knjige, a nije daleko odmakla ni dirnutost izvjesnog Johna Capella, koji je na čelu američke fondacije Halyard, iste one koja godinama gaji sjećanja na generala Dražu. Oni paranoičniji od mene bi rekli da je sve ovo uvertira za neki novi rat s ciljem ujedinjenja Srba na ovim prostorima, no dojma sam da su razlozi znatno prozaičnije prirode.

Svjedočili smo, naime, da je Vučić onomad u Bijeloj kući potpisao sporazum s Kosovom koji nije potpisao, već je išao u ovalni ured po olovku, ključ i dekanter. Ubrzo nakon toga smo saznali – i to od američkog predsjednika osobno, još u doba kada nije bio pozitivan na Covid-19 – da je tim sporazumom konačno zaustavljeno ubijanje Srbije i Kosova?! Kako god to ko tumačio, pred Vučićem je čitav niz poteza koji će u konačnici odvojiti Kosovo od Srbije ili – možda to ljepše zvuči – približiti ih u Jerusalemu, gdje će (pazi sad!) Beograd i Priština biti prve evropske zemlje s tu lociranim ambasadama. U te svrhe, svako je srpsko-američko prijateljstvo dobrodošlo. Čak i ovo, najgluplje revizionističke vrste na koje ovih dana pristaje Milorad Dodik, dijete Kozare, koji ne trepnuvši izgovori kako su se “Srbi borili pod okriljem Draže Mihailovića i pokreta NOB-a, koji je na kraju pobijedio”, no ne reče nam šta bi bilo s njegovom Kozarom da je na kraju pobijedio Draža i njegovi saveznici. Koji bi, kako to duhovito opisa Srđan Puhalo, možda se i tukli protiv fašista, al’ nisu imali vremena jer je valjalo spašavati američke pilote. Što i dalje ne može opravdati američko saučesništvo u ovakvim nasrtajima na historiju. Jer iako Franklin Roosevelt nije znao šta je Twitter, jeste znao ko su partizani i kako su svojom borbom ostvarili prekretnicu u historiji Drugog svjetskog rata.

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close