politika

Zvijer ostaje u kavezu

Ako Srbija i Srbi i dalje budu slijepi za počinjene ratne zločine i generala Mladića smještali “u legendu”, ostaće izolovani od demokratskog svijeta i biti generator hronične krize odnosa u regionu

GOJKO BERIĆ

General Ratko Mladić, bivši glavnokomandujući Vojske Republike Srpske, više nikada neće biti slobodan čovjek. Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove u Haagu ovog utorka je potvrdilo presudu Haškog tribunala od 22. novembra 2017. godine, kojom je Mladić osuđen na doživotnu robiju. Tada je, da podsjetimo čitaoce, proglašen krivim po 10 od 11 tačaka optužnice: za učešće u genocidu u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistvo, deportaciju stanovništva, prisilno premještanje stanovništva, terorisanje stanovništva, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca. On koji je odgovoran za smrt desetina hiljada nevinih ljudi, mahom muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti, dočekaće vlastitu smrt u zatvorskoj ćeliji. U sudnicu je, kako se moglo vidjeti, ušetao nasmijan, sa ispruženom pesnicom u znak pobjede, a presudu dočekao namrgođen. Bio je to posljednji, očajnički izraz Mladićeve bahatosti i nerazrješivog konflikta sa činjenicama, u suštini gest iznuđen njegovim osvjedočenim kukavičlukom i strahom od očekivane i zaslužene kazne. Serge Brammertz, glavni tužilac Mehanizma za međunarodne krivične sudove, u izjavi nakon konačne presude Ratku Mladiću opisao ga je kao zločinca “kojeg bi trebalo uvrstiti na listu najizopačenijih i najbrutalnijih ličnosti u istoriji”. Ovome treba dodati i izjavu Alana Tiegera, jednog od tužitelja u ovom procesu, koji je rekao da je sve vrijeme imao osjećaj da se u sudnici “nalazi neko zlo”. Personifikacija tog zla bio je optuženi srpski general. To možda najbolje govori sa kakvim smo čudovištem u ljudskom liku imali posla – prije svih njegove ratne žrtve, njegovi uporni goniči u miru i, najzad, tužitelji i sudije Suda u Haagu.

“SUĐENJE SRBIMA”

Mladić je svoju zlikovačku avanturu započeo na zasjedanju samoproglašene Srpske skupštine 12. maja 1992. na Palama, kada je, suočen sa ratnim planom paljanske vrhuške, spontano izgovorio samooptužujuću rečenicu: “Ljudi, pa to je genocid!” Taj plan, čija će realizacija uzrokovati veliku ljudsku tragediju, nije bio stvar nekog brzopletog, nepromišljenog političkog hira psihijatra i pjesnika Radovana Karadžića i članova njegovog najužeg štaba, već naprotiv – jasan, precizno formulisan zadatak srpskih “patriotskih snaga”. Mladić je bespogovorno prihvatio da svim sredstvima vojnički izvrši taj zadatak. Jasno je da su njegovi nalogodavci, svi do jednog, znali da se Republika Srpska može graditi samo na genocidu i nikako drukčije. Zlokobnog 10. jula 1995. Mladić trijumfalno ulazi u Srebrenicu, prestrašenim bošnjačkim civilima “garantuje” bezbjednost, onima koji to žele licemjerno nudi da ostanu, sa krajnjim cinizmom miluje bošnjačke mališane i dijeli im čokoladice i bombone, potom naređuje da se žene i djeca razdvoje od muškaraca i krenu autobusima prema Tuzli. Nakon trodnevnog genocidnog pokolja ljudi koji su se zatekli u mišolovci, za sobom ostavlja više od osam hiljada leševa i odlazi u Beograd na razgovor sa Slobodanom Miloševićem. Krajem tog istog mjeseca Haško tužilaštvo podnosi zajedničku optužnicu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koje su kasnije razdvojene. Slijedi 12 godina Mladićeve bježanije i skrivanja pod zaštitom srbijanskih vlasti, vojnih službi i nekih pravoslavnih vladika, potom njegovo hapšenje u selu Lazarevo nadomak Zrenjanina, pa izručenje Haagu i suđenje dugo pet godina. I prilikom hapšenja i tokom suđenja ponio se kukavički, bez imalo oficirske časti, o kajanju i empatiji prema svojim žrtvama da se i ne govori.

Posljednje riječi koje je bivši glavnokomandujući srpski general izgovorio nakon izricanja prvostepene presude bile su: “Živ sam i živjeću dok ima našeg plemena i našeg naroda.” Nažalost, ovo je možda jedino tačno što se u sudnici moglo čuti od Mladića. Za predominantnu većinu Srba s obje strane Drine on je konačnom presudom “otišao u legendu”. To je misao koju papagajski ponavlja kompletan politički vrh Republike Srpske. U Božanovićima, rodnom selu Ratka Mladića, jedna ulica se zove “Ulica đenerala Mladića”. U centru Kalinovika postavljen je njegov veliki mural. Međutim, revizija uzroka i posljedica proteklog rata nije počela u Božanovićima, ni u Kalinoviku, već u Beogradu i Banjaluci. Većina Srba je dobro znala šta se desilo u Srebrenici, ali su njihovi režimi izgradili neprobojnu strategiju totalnog negiranja. U suvenirnicama srpskih manastira, uz ikone, molitvenike i druge crkvene knjige, prodaju se slike Ratka Mladića, kao i šalice i boce pića sa njegovim likom. U manastiru Tvrdoš takvu ponudu je uveo vladika Grigorije dok je carovao u Trebinju. Čitav srpski javni prostor zagađen je poricanjem ili relativizacijom srpskih ratnih zločina. Ni fanatična komunistička propaganda iz svojih “najboljih” dana nije u tolikoj mjeri uspjela ovladati ljudima koliko je to uspio udarnički revizionizam “modernih nacionalista”. U Srbiji je proteklih dana stvorena atmosfera u kojoj je svaka presuda Mladiću, osim oslobađajuće, proglašavana “političkim proglasom”. To je eho čuvene rečenice koju je izgovorio nekadašnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica: “Za mene je Haag deveta rupa na svirali!” Aktuelna premijerka susjedne države Ana Brnabić otišla je tri koraka dalje. “Ovo možda nije suđenje državi Srbiji, ali jeste suđenje Srbima”, izjavila je u očekivanju konačne presude neprikosnovenom autoritetu vojske bosanskih Srba.

PREDUGO JE TRAJALO

Sve u svemu, sa pravnog aspekta, stavljena je tačka na “slučaj Mladić”. Zvijer ostaje u kavezu do svoje smrti. Ali, sve je to trajalo suviše dugo, za porodice Mladićevih žrtava – čitavu vječnost. Žene paćenice godinama žive sa osjećanjem da su ničija briga i umiru jedna za drugom, neke i ne dočekavši da pronađu i ukopaju ostatke svojih najbližih. Iako je savršeno jasno da je Republika Srpska nastala na kostima Bošnjaka i Hrvata, te da je genocidna tvorevina, Haški tribunal je izbjegao da se o tome eksplicitno izjasni. Međutim, nakon ovog utorka ne vrijedi više trošiti energiju i vrijeme na dokazivanje milion puta dokazanih činjenica. Ako Srbija i Srbi i dalje budu slijepi za počinjene ratne zločine i generala Mladića smještali “u legendu”, ostaće izolovani od demokratskog svijeta i biti generator hronične krize odnosa u regionu.
Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button