kultura

Abdulah Šarčević ,“Kad se svjetlost vraća svom izvoru, ne nosi ništa od onog što je osvjetljavala…”

INMEMORIAM

ŽELJKO GRAHOVAC

Njegovo znanje iz domena umjetnosti i estetike bilo je enciklopedijsko, a uz to je išla i posvećenost silama umjetničke kreativnosti – za nas studente razvidna i dragocjena upravo po tome šta nam je otvarala vidike i budila interes prema pojedinim genijalnim stvaraocima. I sve je to prenošeno i darivano nam s nekom dozom saučesničkog i prisnog entuzijazma, bez imalo rezervi i bez ikakvih naznaka petrificiranja, mitomanskog ili idolatrijskog “konektovanja” na veličinu stvaralaca o kojima je bila riječ.

S tugom u srcu primili smo vijest o smrti jednog od posljednjih iz plejade velikih mislilaca i intelektualaca koji su u proteklih šest-sedam decenija našu domovinu, Bosnu i Hercegovinu, i svojim opusima i svojim aktivizmom, činili nepresušnim vrelom duhovnosti: figurama kao što su Ivan Focht, Vanja Sutlić, Kasim Prohić, Muhamed Filipović, Vladimir Premec, Arif Tanović… u sunčanom predjelu najnovije povijesti naše kulture pridružio se profesor emeritus Abdulah Šarčević, nesumnjivo jedan od najplodnijih i najdubljih filozofa što ih je iznjedrilo ovo naše podneblje.

Rodio se u Starom Majdanu kod Sanskog Mosta 1929. godine. Studij filozofije završio je na Zagrebačkom sveučilištu 1952. godine. Tu će 1967. braniti i doktorsku disertaciju s temom Kriza povijesti i suvremenost – Filozofija egzistencije Karla Jaspersa. Od 1952. do 1954. godine predavao je filozofiju u banjalučkoj gimnaziji, da bi narednih pet godina radio na Filozofskom fakultetu u Skoplju, a od 1959. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Do zvaničnog penzioniranja 2000. godine prošao je sva akademska zvanja, predavao potom i na Pima Community College (Tucson, Arizona), sudjelovao na desetinama seminara i kongresa širom svijeta i objavio tridesetak naslova iz svih domena filozofije, promišljajući modernu znanost, kulturu, umjetnost, ontologiju, hermeneutiku, etiku, filozofiju jezika, povijesti, tehnike, prirode, povijest filozofije…

Od 1959. do 1992. godine bio je član redakcije i urednik kultne “Maslešine” biblioteke “Logos”, urednik časopisa Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, član ANUBiH od 1981, osnivač Centra za filozofska istraživanja ANUBiH, te predsjednik Udruženja za filozofiju BiH i predsjednik Jugoslavenskog udruženja za filozofiju. Član Društva pisaca u Bosni i Hercegovinu bio je od 1971. godine, a član Internacionalnog parlamenta pisaca od 1992.

Bio je laureat najviših državnih nagrada i priznanja, od kojih izdvajamo Šestoaprilsku nagradu, 27-julsku nagradu, Nagradu “Veselin Masleša”, Orden za rad i Povelju izdavačke kuće “Svjetlost”.

Gotovo je nemoguće zamisliti duhovnu naobrazbu naših i dolazećih generacija bez uvida u barem desetak njegovih nezaobilaznih filozofskih djela:

Iskon i smisao. Čovjek i sudbina kulture Zapada, 1971; Kriza svijeta i istina – Sudba vremena i povijesna egzistencija, 1974; U labirintu svijeta – Diskurs moderne i postmoderne. Kriza zapadnog uma, pluralitet, racionalnosti, 1980; Iskustvo i vrijeme – Hermeneutika i kritika, 1981; Teorija moderne – Kritika filozofije i teorija moderne, 1984; De homine – Mišljenje i moderni mit o čovjeku, 1986; Čovjek i moderni svijet. Humana conditio – moć uma i neuma u povijesti i društvu, 1988; Utopija smisla i istina vremena – Karte svijeta i labirint ljudske egzistencije, 1988; Iskustvo vremena, Filozofska istraživanja, 1993; Filozofija u moderni – Doba otuđenja svijeta. Analiza suvremenosti. Veliko podne, 1998; Sfinga Zapada na kraju /20/ stoljeća. Iskustvo krize civilizacije. Dramaturgija duha i samoiskustvo, 1999; Moderna filozofija: Filozofi i filozofske nauke u 20. stoljeću. Odabrani spisi, I-VIII, 2005.

Više njegovih studija prevedeno je na njemački i engleski jezik. Kao sudionik brojnih seminara i kongresa, imao je priliku upoznati se i razgovarati ili održavati korespondenciju s velikanima evropske filozofije – Karl-Ottom Apelom, Theodorom Adornom, Hansom Jonasom i Jürgenom Habermasom.

Generacije studenata filozofije i sociologije pamtit će profesora Šarčevića kao vrsnog predavača i dragocjenog sagovornika; kao što je znao, s dubokom koncentracijom, ozbiljnošću i prilježnošću tokom nastave zaroniti u artikuliranje pojmova i pogleda, stavova i teorija iz oblasti koju predaje, tako je umio i s ozarenim osmijehom, prisno i bez uštogljene akademske distance voditi s nama dijalog o najobičnijim stvarima i temama (kako na vježbama, tako i u neformalnim susretima pred kabinetom, na hodniku ili u auli Fakulteta). Mnoge kapitalne duhovne vrijednosti nama njegovim studentima nisu uopće ni bile poznate, dok ih on nije apostrofirao – posebno kad je riječ o književnosti (moj prvi susret s Rumijem, naprimjer, čiji su stihovi u naslovu ovog teksta, bio je upravo profesorom Šarčevićem iniciran i omogućen). Njegovo znanje iz domena umjetnosti i estetike bilo je enciklopedijsko, a uz to je išla i posvećenost silama umjetničke kreativnosti – za nas studente razvidna i dragocjena upravo po tome šta nam je otvarala vidike i budila interes prema pojedinim genijalnim stvaraocima. I sve je to prenošeno i darivano nam s nekom dozom saučesničkog i prisnog entuzijazma, bez imalo rezervi i bez ikakvih naznaka petrificiranja, mitomanskog ili idolatrijskog “konektovanja” na veličinu stvaralaca o kojima je bila riječ.

Znao se on i nasmijati na svoj račun (kad bi se, naprimjer, uporedio s Karlom Majem, koji je opisivao Divlji zapad a nikad nije bio u Americi, tako je i on, govorio nam je, prevodio i radio redakcije tekstova pisanih na njemačkom a da nikad nije bio u Njemačkoj, niti je zvanično učio taj jezik). Poenta je bila u tome da se radom i upornošću sve može savladati – poenta osobito usmjerena prema nama, nadobudnim mladim “filozofima”, koji smo često znali izvjesnu lijenost / inertnost cijeniti i afirmirati kao dio vlastitog imidža… Ta djetinja, posve iskrena i neodoljiva otvorenost i radoznalost, opet, oduvijek je bila element duhovnog i duševnog habitusa svakog pravog mislioca – i profesor Šarčević je bio svakako među prvima koji nas je tome vlastitim primjerom poučio. Nezaboravne su za nas, naprimjer, bile duhovite priče o neobičnoj kuhinji (kad ne znaš uopće šta je to što ti donesu u tanjiru) i toliko tankim kriškama hljeba da se bukvalno providjelo kroz njih na davnom seminaru u nekom dvorcu u Nizozemskoj (a na dobacivanje nekog od nas da su to zapravo bile “transparentne šnite” nasmijao bi se najširim mogućim osmijehom, sav ozaren duhovitošću opaske) – ili njegova priča o cjelonoćnim druženjima i razgovorima s pjesnikom Miroslavom Antićem (s kojim je bio veliki prijatelj, a koga nije mogao “pratiti” u ispijanju alkohola – jer je od rane mladosti ostao bez bubrega i htio – ne htio bio trezvenjak cijeli život – već je posvunoć sjedio s njim uz kiselu vodu ili čaj)… U sjećanju mi je ostala i anegdota o Danilu Pejoviću, poznatom hrvatskom filozofu koji je ranih pedesetih godina na radnoj akciji koja je imala međunarodni karakter, sav oduševljen, bez daha uletio u sjedište štaba brigade i uzviknuo: “Drugovi, stigle su Španjolke!”

Ispiti kod profesora Šarčevića bili su razgovori u kojima nikad nije bio cilj “uhvatiti” studenta u neznanju – već, naprotiv, izvući iz njega bilo kakav osobni stav, objekciju ili zaključak povodom onog što je u pripremi ispita uspio pročitati. Na sličan način kako je to činio i profesor Muhamed Filipović (čuvena je ona njegova – “Ma ja ti na čehri vidim, prije no sjedneš prekoputa mene, koja ocjena ti slijedi!”), i profesor Šarčević bodrio je studente da razgovaraju s njim – ne da odgovaraju (za ocjenu), teško da ću sebi ikad oprostiti što nisam prihvatio njegov prijedlog da poništimo već upisanu “devetku” iz Sociologije kulture, koju mi je s entuzijazmom dao, kad je, nakon upisivanja ocjene, čuo da sam i Spenglera čitao za ispit (a malo ko je tad mogao doći do knjige Propast Zapada, jedinog do tada “Nolitovog” izdanja / edicije “Karijatide” iz 1936. godine). Naravno, ne zbog eventualne “desetke” – već zbog prilike da s takvim znalcem razgovaram o jednoj od za nas tada kultnih knjiga.

Najširi krug interesiranja profesora Šarčevića u propitivanju aktuelnih tema i problema savremene filozofije pokazuje s kojom se i s kakvom posvećenošću upuštao u promišljanje položaja i sudbine humanuma u najnovijoj povijesti; i jezik, i znanstvena epistemologija, i pitanja tehnike i tehnologije, i pitanja ekologije (opstanka Zemlje kao zavičaja našeg materijalnog svijeta), i hermeneutička istraživanja, i estetičke studije (o muzici, književnosti i slikarstvu), i povijesnost, i dosezi moderne, i sraz zapadnjačke i istočnjačke duhovnosti, i postmoderna – sve je to pripadalo domenu njegovog mišljenja i o svemu tome ostavio je ne samo sažete i podsticajne invektive i sistematizacije u vezi s opusima najistaknutijih mislilaca prošlog stoljeća, već i originalne nabačaje, refleksivne osvrte i analize (nezaobilazne za razumijevanje duha vremena, pa i podneblja kojem pripadamo).

Onaj najdragocjeniji i najpodsticajniji univerzalizam duhovnosti (kao kreativnosti, kao osvajanja slobode, kao samosabiranja identiteta humanuma i kao otvorenosti prema strujanjima tvoračke energije svuda oko nas) – to je bilo i ostalo nešto najznačajnije i ono nezaobilazno čemu nas je učio i ka čemu nas je upućivao profesor Šarčević: njegov otpor izobličenju Svijeta i Čovjeka, koje je sukus svake ideologizacije, bio je i ostao uzor za mnoge generacije intelektualaca, mislilaca i stvaralaca u Bosni i Hercegovini. Završetak njegovog zemaljskog puta ništa u tome ne može i neće promijeniti – jer iza njega ostaju djelo i duhovna snaga koji daleko nadilaze granice jednog ljudskog vijeka.
Izvor

Show More

Leave a Reply

Back to top button