povijest

Ismail-aga Čengić (poznatiji kao Smail-aga; Kalinovik, 1780. – Nikšić, 23. rujna 1840.) bio je Gatački, pivski i drobnjački musliman iz bošnjačke obitelji Čengić. Poznat je po svojoj ulozi u slamanju ustanka Husein-kapetana Gradaščevića. Glavni je lik epa Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića.

Rođen je 1780. godine u naselju Jelašca, udaljenom 3,5 km od Kalinovika. Pripadnik je moćne hercegovačke obitelji Čengić. Sin je Ibrahim-age i otac proslavljenog osmanskog generala Salih Derviš-paše (poznatijeg kao Dedaga Čengić). Smail-aga Čengić se istakao junaštvom i borbama od 1809 do 1810. godine protiv srpskih ustanika. Kao mlad general, na poziv sultana, ugušio je ustanke u Srbiji i Egiptu. Za ove zasluge proglašen je carskim zlatnim binjižem i imenovan kapidžibašom.

Kada je Smail-aga došao u Gacko 1814. godine nastanio se u mjestu Cernica, a zatim u Kuli Fazlagića i konačno u Lipniku kod Avtovca. U Lipniku je sagradio čifluk s velikom kulom, malom džamijom i više stambenih objekata. Čengići su imali kule i čardake u Maloj Gračanici, Srđevcima, Lukavicama, Fojnici, Cernici.

Smail-aga Čengić je poznat i po svojoj ulozi u slamanju Gradaščevićevog ustanka. Godine 1836. u Grahovskoj bici protiv Crnogoraca ispoljio je veliko junaštvo. U tom boju je poginulo devet članova vladarske kuće Petrovića. To mu Petrovići nikad nisu mogli oprostiti. Na prevaru iz zasjede je ubijen Smail-aga Čengić 1840. godine na Mletičaku u blizini Nikšića sa još 70 Gačana, među kojima su bile poznate ličnosti kraja: Bešo Tanović, Ferhat Krvavac – bajraktar. U prevari i izdaji istakli su se Petar II Petrović Njegoš, Đoko Malović, Šujo Karadžić i Novica Cerović.

Smail-aga Čengić je pokopan je u svome turbetu u Lipniku.[1] Turbe je bilo u funkciji sve do 1941. godine kada je zapaljeno. Ostaci kamena su po naređenju partizanskog komesara Pašića upotrijebljeni u izgradnji spomenika palim partizanima u Drugom svjetskom ratu na ulazu u Avtovac.[2]

Ostavština

Smail-aga Čengić je od Ivana Mažuranića vrlo pristrasno opisan u epu Smrt Smail-age Čengića. Taj Mažuranićev spjev objavljen je u “Iskri” 1846. godine, gdje Smail-aga nije prikazan kakav je stvarno bio. Zato dr. Kraus u Njemačkoj kaže: “Smail-agu je Mažuranić krivo i nepravedno opisao. Naše su simpatije uz odvažnog i neustrašivog junaka Smail-agu Čengića, a ne uz grmalje i pustahije crnogorske. Čengić je bio pravi istinski Slaven, a njegove ubice jadna kukavna bagra.[3]

Da se kod ubojstva Smail-age Čengića, stvarno radilo o podmukloj kukavičkoj ulozi aktera ubistva, a posebno Novice Cerovića, potvrđuje i spjev koji glasi:

“Ceroviću u z´o čas ti bilo!
Što izdade svoga gospodara?
Izdalo te ljeto i godina.
Za rukom ti ništa ne nicalo
A, na kuli čedo ne plakalo…”[4]

O njegovom životu pisao je i Osman Nuri Hadžić u djelu Pogibija Smail-age Čengića.

“Smrt Smail-age Čengića” je spjev koji je napisao Ivan Mažuranić, njegovo najveće djelo, objavljeno 1846. godine. Spjev je nastao djelimično po narudžbi Dimitrija Demetra.

Osnovnu građu Mažuranić pronalazi u stvarnom događaju, pogibiji junaka i hercegovačkoga muselima Smail-age Čengića u sukobu s hercegovačkim Crnogorcima u jesen 1840.

Osnovna ideja spjeva je prolaznost sile, vjera u pravdu i konačnu pobjedu dobra u životu. Ukupno, djelo ima 1.134 stiha komponirana u pet pjevanja (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob).

Osmanski vojskovođa i hercegovački muselim Smail-aga Čengić, poznat po svojoj hrabrosti, ali i okrutnosti, skupljao je zajedno sa svojim četama harač po Crnoj Gori. Zarobio je neke poznate Crnogorce, među njima i svoga sunarodnjaka Duraka i sina mu Novicu. Kada Durak zamoli agu da oslobodi Crnogorce, ovaj ga ubije pa Novica bježi iz turskog logora ka crnogorskim hajducima. Aga i dalje nemilosrdno skuplja harač po Drobnjačkoj regiji, dok ga jedne noći ne napadne četa u kojoj je i Novica. Borba je bila dramatična pa na kraju izginuše mnogi hajduci i Turci, uključujući i Smail-agu i Novicu.

Ivan Mažuranić
Smrt Smail-age Čengića

Sluge zove Smail-aga,
Usred Stolca kule svoje,
A u zemlji hercegovoj:
»Ajte amo, sluge moje,
Brđane mi izvedite,
Štono sam ih zarobio robljem
Na Morači vodi hladnoj.
Još Duraka starca k tome,
Što me hrđa svjetovaše
Da ih pustim domu svome,
Jer su, reče, vlašad ljuta;
Oni će mi odmazditi
Mojom glavom vlaške glave:
Ko da strepi mrki vuče
S planinskoga gladna miša.«

Hitre sluge poslušaše,
Izvedoše tamničare.
Na noguh im teške negve,
A na rukuh lisičine.
Kad ih vidje silan aga,
On namaknu gojne vole
I dželate ljute rise,
Ter ih turskijem darivao darom:
Svakom momku ostar kolac daje,
Kome kolac, kome li konopac,
Kome britku palu namjenjuje.

»Ajte, krsti, dijeliti dare,
Štono sam vî Turčin pripravio,
Vam i vašijem Brdam kamenijem;
Vi bo kako, sva će Brda tako.«

Turčin reče, al mrijeti
Za Hristovu vjeru svetu
Teško nije, tko se za nju bije.

Krcnu kolac nekoliko puta,
Zviznu pala nekoliko puta,
Zadrhtaše ta vješala tanka,
Al ne pisnu Crnogorčad mlada,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.
Proz poljanu mrka krvca teknu,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.
Poljana se napuni tjelesa,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.
Već tko zovnu Boga velikoga,
Tko lijepo ime Isusovo,
Ter se lasno rastadoše s suncem
Zatočnici mrijet naviknuti.

Rijekom krvca poljem teče;
Turad bulji skrstiv ruke.
Tko je mlađi, rado gleda
Na lipovu krstu muke;
A tko starij’, muke iste
Sam na sebi s vlaške ruke
Već unaprijed od strâ ćuti.

Ljutit aga mrko gleda
Gdje se silom divit mora
Silan arslan gorskom mišu.

Tko si junak, osvetit se ne mo’š
Na junaku dotle dok ne preda.
Smaknu Ture toliko junaka,……

Izvor

Show More

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button
Close
Close